well, drustvene promjene se nikada ne dogadjaju same od sebe, nego uvijek i jedino ako netko na njima radi. primjera iz povijesti je toliko da mi se cini deplasiranim uopce neki konkretan navoditi.
no svakako treba napomenuti da drustvene promjene kada je rijec o pravima manjina redovito dolaze iz tih manjinskih ili diskriminiranih drustvenih skupina. npr, zene su pravo glasa dobile jer su ga desetljecima sustavno trazile i borile se za njega, a ne zato jer su muskarci sami od sebe pomislili kako je jako nepravedno sto zene ne mogu glasati na izborima.
dakle, da bi hrvatska 2020. godine bila jedna uvelike normalna drzava kada je rijec o pravima i svakodnevici lgbtiq osoba (sto su danas, recimo, cijela zapadna europa, veliki dijelovi SAD-a, kanada itd) potrebno je napraviti cijeli niz konkretnih stvari, a njih trebaju napraviti bas lgbtiq osobe. kao sto glasi meni jako drag citat aldousa huxleya - liberties are not given, they are taken.
naravno, potpuno je moguce i realno da u hrvatskoj stanje prava i zivota lgbtiq osoba 2020. godine bude jednako ili tek neznatno bolje nego sto je danas (a danas nije bas dobro), no ako doista bude tako, moramo shvatiti i prihvatiti da je za to odgovornost velikim dijelom nasa, lgbtiq zajednice/ljudi koji sada zivimo u hrvatskoj. jer nismo ucinili (dovoljno) da stvari postanu bolje.
zato nikada ne gledam fatalisticki, jer nas moderna povijest i sociologija uce da se drustvo moze na vrlo konkretan i efikasan nacin a kroz relativno kratak period (a deset ili dvadeset godina su u tom smislu doista kratak period!) promijeniti znacajno na bolje.
ipak cu navesti dva konkretna primjera za kraj
1. spanjolska
1975. godine umire franco, prava demokracija im dolazi 1982. godine, u EU ulaze 1986. godine itd... 2005. godine spanjolska izglasava gay brak i pravo na usvajanja djece, potpuno izjednacavajuci gay i str8 osobe pred zakonom. dakle, od smrti franca (tvrdokornog fasiste i ultrakatolika, za vrijeme cije vlasti nije bio dozvoljen cak ni razvod braka) do toga da spanjolska i drzavnom politikom postaje (manje-vise) najgay-friendly zemlja na planetu je proslo 30 godina. to se, naravno, nije desilo samo od sebe i to nije nikako bi nekakav fiktivni prirodan tijek stvari, nego je to ostvareno bas jer se stalno radilo na tome da spanjolska kakva je danas bude moguca. a najvise (kako i treba) su na tome radili spanjolski pederi i lezbe, jer u pitanju su njihovi zivoti, ciji su kvalitet htjeli poboljsati.
2. SAD
rosa parks je 1955. godine odbila ustati bjelcu s mjesta u autobusu. 1963. godine martin luther king organizira veliki crnacki marš na washington i odrzava svoj poznati 'i have a dream'-govor. 1967. godine na vrhovni sud imenovan je prvi crnac (thurgood marshall). 2008. godine crnac postaje predsjednik.
generacija rose parks se, dakle, borila za takvu "banalnost" da sjedi u busu gdje hoce, a ne gdje im bijelci odrede. ta generacija nije ni pomisljala da je 1961. godine rodjen buduci prvi crni predsjednik amerike. a obama to nikada ne bi postao da nije bilo rose parks, martina luthera kinga i mnogih drugih koji su na ovaj ili onaj nacin probijali zidove i pomicali granice.
i bas zahvaljujuci svemu tome nije uopce utopija misliti da je realno da u hrvatskoj 2020. godine bude kao sto napisah u prvom postu... ovisi o nama ponajvise.
..ma iskreno tko ziv-tko mrtav do 2020..neman vrimena za prognoze, jer osim zabave, nezahvalne su, za sve..mada je tesko tako zivjeti, ali kako ide: -zivi svaki dan, ka da je posljednji 
