Posao i sl. radosti

[Andain]

O poslu generalno, obzirom na ogroman broj nezaposlenih, al i činjenicu da svi oko mene ipak rade, čisto me zanima nekakva statistika dal nas većina radi/ne radi, jeste zadovoljne trenutnim uvjetima i sl.

Dakle, da li trenutno radite, koliko ste najduže čekale na zaposlenje (ak želite navedite i u kojoj branši), koliko ste zadovoljne uvjetima, biste li odmah pristali na poslovnu priliku u nekoj od zemalja zap. Europe, jeste se zaposlile preko poznanstva/veze, imate li vlastitu firmu, koliko je bilo birokracije oko istog (dozvole da se isto pokrene), koristite li kakve poticaje, radite u privatnom il državnom sektoru i koji vam se čini bolji, koliko ste puta mijenjale posao/firmu.. itd?

Gdje se vidite za 5 godina-na istom/sl. poslu ili ipak ne?

Na pitanja nek slobodno odg. i studenti, barem dio-tipa da li žele ići vani ili da li studiraju uz rad, jesu redovni studenti i sl

[Kelt]

Radim. Dala sam sve ispite u srpnju prije nekoliko godina, dobila sam posao u rujnu iste te godine, diplomirala početkom sljedeće godine s nekoliko mjeseci staža.
Zadovoljna sam trenutno s uvjetima. Da dobijem posao vani pristala bi odmah ako bi mi se svidjela zemlja. Samo bi se zbog toga preselila - zbog mentaliteta i tolerancije u drugim zemljama zapadne Europe, možda malo i zbog znatiželje i pustolovnog duha (volim promjene, izazove). Radim u privatnom sektoru i u njemu mi se čini bolje... ovo mi je druga firma. Za 5 godina se vidim u istoj firmi, osim ako se ne odlučim preseliti u drugu zemlju.

[Gumena patka]

Radim od svoje 17.god. Trenutno sezone.
Ne planiram se zadržavati u RH jer smo prezaduženi,netko taj dug mora vraćati,a ja ne mislim.
Većina oko mene ne radi,najstarija djeca u ulici koja žive s roditeljima. (neki jednostavno ne žele raditi)
Ne razumijem one koji imaju priliku maknuti se sa mrtve točke,a to ne iskorištavaju.
Za 5 god se vidim na nekom drugom kontinentu u ugostiteljskim poslovima.

[Aven]

*zaposlena.studentica*

Jučer sam predala seminarski rad na temu nezaposlenosti u Hrvatskoj. Izdeprimirao me rad na njemu (statistički podaci: HZZ, HR u odnosu na EU).

Nakon faksa sredinom svojih 20-ih sam ostala raditi administrativne poslove u obiteljskoj firmi. Kroz posao i suradnju s poslovnim partnerima, bankom, klijentima i dobavljačima jako sam se zainteresirala za ekonomiju i management, područje za koje sam nekad govorila da ga uz pravo ne bih nikad upisala. Vjerojatno i ne bih jer nisam prije imala nikakvih interesa ni aktivnih dodirnih točaka, tako da bi ranije bavljenje s time bilo na silu.
Danas imam osjećaj kao da sam ušla u mehanizam nekog sata koji svojim kotačićima pokreće cijeli svijet i uživam upoznavati njegove dijelove. Što je najbolje, taj mehanizam u mnogim svojim sektorima ne može bez proučavanja/uključivanja ostalih znanosti koje su me oduvijek zanimale, tako da nisam ništa izgubila već samo dobila.

Status kojeg trenutno imam mi prilično odgovara. Da se mene pita, cijeli život bih nešto studirala.

Nemam neku viziju sebe kao neke karijerističke ženetine, nisam (pre)ambiciozna niti mi je to privlačno kod drugih. Bitniji su mi međuljudski odnosi. Valjda zato i nemam toliku potrebu otići van HR. Imala sam u vrijeme onog grozomornog referenduma, ali to je trajalo dok je trajalo. Takvi stresni valovi će još puno puta doći i proći. O odlasku bih eventualno razmišljala kad bi mi egzistencija bila ugrožena, a ovo "više para za isti posao" mi nije prihvatljiva kompenzacija za moju socijalnu mrežu (koju ne želim održavati virtualno).

Ono što želim je pokriti si egzistencijalne životne potrebe i neke sitne luksuze i pritom si osigurati mogućnost izbora, tj. osigurati si odškrinuta vrata ako mi nekad nadođe da odem u nekom drugom (ambicioznijem) pravcu.

[Kroacija]

imate li vlastitu firmu

da. <3 i stylish je.

koliko je bilo birokracije oko istog (dozvole da se isto pokrene)

iznenađujuće, ali ne mnogo. međutim ne kažu za k* da je teže zatvoriti poslovni objekt nego otvoriti.

koristite li kakve poticaje

ne, ali preporučam svima jer od strane kolega čujem da im je jako pomoglo pri start-up firmama.
ja sam ambiciozno đubre i odmah sam se bacila na real thang.

Gdje se vidite za 5 godina-na istom/sl. poslu ili ipak ne?

ne znam. sviđa mi se što sam sama svoja šefica i što si sama stvaram prilike i klijente. eventualno mi pada na pamet preseljenje firme u drugu državu jer ovdje ne vidim neki ekonomski boljitak, bojim se da ne spadnemo na grčku.

premda, ionako radim samo sa strancima pa ja ne bih gubila.

[Fuga]

Ne radim posao samo zato da preživim, toga se držim. Zaista radim posao koji mi pruža izvor zadovoljstva. Tako da mi nije frka kopniti, ni žrtvovati masu stvari zbog toga. Posao mi je pri vrhu potreba, predstavlja izazov i svojevrsno vrelo života , da ne radim vjerojatno bih zbrikala. Lojalna sam radnica i pretjerano odgovorna.
Volim svoj posao iz par razloga; vrsta posla je odgovorna, napeta i adrenalinska, kroz posao mi je pružena mogućnost dodatnih edukacija, razumijevanje za PhD i napredovanja, kontakti i raznorazna poznanstva, uz to i putovanja. Financijski sam odgovarajuće "nadražena", tj. nagrađena.
Posao je dosta mobilan, nisam usko vezana uz hrv. kontekst, dapače, vrlo sam u konkretnoj vezi sa zapadnom Europom.
Isto tako, dio posla mogu odraditi iz bilo kojeg dijela svijeta, tako da ne moram nužno visiti u matici.

Uz to, radim i dva posla honorarno, jedan u kompi s starijom i iskusnijom kolegicom. Drugi pak vezano uz obrazovni sustav. Ovaj prvi radim jer volim skupljati lovu na kupčić. Dok kroz drugi stvaram neke temelje za određene potrebne radnje u profesionalnom smislu.

[Andain]

Hm..obzirom da je svima više manje ok s poslom, nitko nije dugo čekao na priliku i sl., se slažete s onom što je, mislim Janna, tu napisala pred koji dan-onaj tko hoće raditi će si uvijek nešto i naći?
..

Radim od prve apsolventske, prvo gluposti preko sc-a, nakon čeg sam relativno brzo primljena za stalno, bez veza. S uvjetima sam dosta zadovoljna, jedino što me smeta je činjenica da radim u nekom od ureda firme vani, mogućnost napredovanja bi bila puno veća nego u Hr i to je jedina stvar zbog koje bih išla u inozemstvo-napredovanje u karijeri, da ne govorim da je i mentalitet takav da doista kao mlada 30ogodišnja žena primjetiš znatnu razliku u pristupu poslovnih partnera vani nego u firmama ovdje.

..
Nedavno sam čula da je žena čekala 4 godine da pokrene posao (proizvodnju?) u Hr čekajući sve dozvole i sablaznila se (iako nije iznenađujuće :/). S tim da masu ljudi jednostavno nakon nekog vremena preseli firmu vani čisto zbog poreza koji ovdje idu državu. Uglavnom, ak bih imala mogućnost bilo što otvarati, sa sadašnjim saznanjem, otvarala bih vani..

[Fuga]

Moje mišljenje je da onaj tko zaista želi raditi (bilo kakav posao), gotovo pa uvijek nađe posao. Jedino što je taj "nešto" može označavati svakojake vrste poslova, pa čak i one koje im je raditi ispod časti, onda pak se pitam ako im nije ispod časti životariti.

Vezano uz pokretanje posla, ne znam kakvu je proizvodnju pokretala, vjerojatno ovisi od grane. A možda su u pitanju i financijske prilike.
Za sve one koji bi išli u poduzetništvo, aktualan je natječaj za poduzetničke impulse u okviru ministarstva i dobre su mogućnosti financiranja, jedino što funkcioniraju "tko prvi njegova djevojka", tako da se sredstva do kraja travnja već potroše.
Generalno, u Hrvatskoj nije tolika frka pokrenuti posao, osobito sad kad postoje razna projektna financiranja i svašta se nešto da namaknuti u svrhu pokretanja posla. Središnji problem poduzetništva je kako proces održati i učiniti ga konkurentnim van sustava poticanja.

[Aven]

Hm..obzirom da je svima više manje ok s poslom, nitko nije dugo čekao na priliku i sl., se slažete s onom što je, mislim Janna, tu napisala pred koji dan-onaj tko hoće raditi će si uvijek nešto i naći?

Možda prije, ali unazad posljednjih 15-ak godina vrlo teško. Posebno ne u današnje vrijeme kad je ambicija politike bila da ostvari likvidnost sustava ne uzimajući u obzir posljedice u vidu otpuštanja radnika ukoliko neko poduzeće zbog nemogućnosti naplate svojih potraživanja ne može ispoštovati vremenski rok strogih zakona. Najviše mislim na porezne namete i doprinose koji sada moraju biti plaćeni u isto vrijeme kad i plaća. A gdje su još neplaćeni računi prema dobavljačima. To generira dugove i nemogućnost isplate plaća. Generalno, mnoge firme smanjuju ljudski kapacitet i idu na multipraktičnost malobrojnih zaposlenih. Više se nema gdje ni naći posao čišćenja. Tu je privatni sektor najugroženiji. Suvremeno vrijeme i pristup EU zahtjeva informatičku pismenost i multipraktičnost, a brojno starije nezaposleno stanovništvo nije informatički pismeno niti svestrano. Sve i da završe neki tečaj, nakon nekoliko godina nezaposlenosti sigurno neće dobiti posao ispred nekog mlađeg i obrazovanijeg. Likvidna prekvalifikacija zanimanja je u našem sustavu još SF. Onde pak onaj paradoks silnih odbijenica radi prekvalificiranosti za posao na koji se prijavljuje. Upisne kvote na fakultetima nisu proporcionalne potražnji tržišta za tim zanimanjima što ima za posljedicu brojno nezaposleno visokoobrazovano stanovištvo. Uglavnom se i po (novootvorenim) radnim mjestima rotiraju oni koji su već duže vrijeme zaposleni. Turizam je jedina djelatnost ove zemlje kod koje je potražnja veća od ponude, al' sezona traje samo par mjeseci. I tako dalje i tako bliže.

Eventualno još postoji nekakva razlika po županijama i gradovima, učinkovitim projektima pomoći nezaposlenima i sl.

Često propuštam vidjeti što je to Hrvatska dobila svojom neovisnošću i ratom, osim generiranja nesposobnih vlasti, nezaposlenog stanovništva i socijalnih slučajeva. :/

[omnia]

Moje radno iskustvo su ljetni poslovi koje sam radila od 15-te godine.
Mala digresija: Baš sam razmišljala koliko sam propustila radeći tako i to sve, no opet dobra stvar svega toga je što radeći tako mlad naučiš cijeniti novac, rad i trud.

Prvi posao mi je susjed ponudio i kod njega sam radila dva ljeta. Iduće ljeto sam posao našla preko mamine poznanice, iduća dva ljeta preko susjede, čiji zet ima restoran i tražio je radnike. Predzadnji posao sam našla preko prijatelja, njegov otac ima restoran, a zadnji posao mi je ponudio sam vlasnik, jer mu je trebao radnik, a sviđalo mu se kako ja radim i to sve (njegov posao se nalazi preko puta tog restorana, tako da smo se često viđali).

Uglavnom, radila sam 7 ljeta, promijenila 5 poslova i ni jedan nisam našla klasičnim načinom, javljajući se na oglas, svi su bili preko veze ili su mi bili ponuđeni.

Dosta sam radila i na crno, a čak i kad sam imala učenički/studentski ugovor, mnogo tih određenih sati nije bio prijavljeno, nego mi isplaćeno na ruke.

Ti moji ljetni poslovi su svi bili u turizmu, tako da me ne mori to što sam upadala preko veze.

Trenutno sam redovni student i nemam pojma što ću bit kad narastem

Opcija da odem van mi je prihvatljiva, poželjna čak, ali tko još zna što će bit dok ja diplomiram.

Što se tiče toga da svatko tko želi može naći posao, donekle se i slažem, ali meni je glupo da netko s diplomom ide konobarit ili čistit zahode. Da, nije to ispod časti i ako moraš, sve je to u redu, no, ako sam već uložila tolike godine svog života na obrazovanje, i ako su moji uložili toliko novca u isto, pa neću baš ić radit bilo što, to mi je kao da omalovažam cijeli taj trud i proces.
Naravno, ovo se samo odnosi na situaciju da mi egzistencija ne ovisi o tome, onda naravno da bih išla radit što bilo.

[Bash]

da ne teoretiziramo do apstrakcije, konkretni podaci o registriranim nezaposlenim osobama s HZZ:


rekla bih da ovih koji su spremni raditi "bilo kakav" posao ima više nego dovoljno, a posla pak nema. ne mislim da RH stvara prevelik broj visokoobrazovanih osoba, već je opet - problem u broju raspoloživih poslova.

[Fuga]

Ovo da si mogu naći posao, ne odnosi se na ranjive skupine (OSI, dugotrajno nezaposleni, +50), tu ionako svugdje u svijetu veću težinu nosi javni nego realni sektor.
Posao trebaju stvoriti ljudi, ne država. Postoji resora gdje kronično nedostaje ljudskih resursa, tipa poljoprivreda (ratarstvo), IT, razne grane proizvodnje. Ali mi se furamo na export -import i uslužne djelatnosti.
Svi prebacuju odgovornost na državu i politiku, kaj je po meni totalno krivo. Naš radni kontingent nema sposobnost funkcioniranja u horizontalnoj organizacijskoj strukturi, svi stalno nešto očekuju da im bude neš palo s neba. Nema tu neke individualne odgovornosti i promišljanja o vlastitoj učinkovitosti na poslu. Pasiva žešća i to mi je totalni smor.
Generalno Hrvatska proizvodi nepotrebne kadrove već godinama, premalo se usmjerava na poticanje strukovnom obrazovanje itd. Uz to, u namjeri da podigne razinu VSS u ukupnoj populaciji, u proteklih nekoliko godina produciralo se bezbroj veleučilišta s niskom kvalitetom studija pa se stvaraju ljudi koji ni pipu ne mogu otvoriti, kamoli pak naći neki konkretni posao. Plus, vrijednosni sustav je takav da svi trebaju imati neki viši nivo obrazovanja, što je totalni bullshit. I onda ti mladi hrle fakultetima, investiraju u školovanje dok bi zapravo puno bolje da su vrijeme i novac usmjerili na razvijanje nekog posla.

[Aven]

Moje radno iskustvo su ljetni poslovi koje sam radila od 15-te godine.
Mala digresija: Baš sam razmišljala koliko sam propustila radeći tako i to sve, no opet dobra stvar svega toga je što radeći tako mlad naučiš cijeniti novac, rad i trud.

Oportunitetni trošak. Ne mislim da si išta izgubila i propustila, dapače.

Btw, odabir zanimanja za cijeli život u slučaju faksa sa 17-18 ili strukovne škole sa 14 kad si mentalno između djeteta i odrasle osobe mi nikad nije pio vodu.
No dobro, to je neka druga tema kojoj je mogućnost kasnije prekvalifikacije jedino rješenje.

Od ovih radno sposobnih i nezaposlenih mislim da najviše šanse za pronalazak posla imaju visookobrazovane osobe do 35 godina izvan granica države.
Nemaju niti moraju svi ljudi imati poduzetnički duh i talent za otvaranje i vođenje posla. Bitnije je da su svi svjesni vlastitih (ne)mogućnosti i sposobnosti i probaju se ravnati prema tome.
U suprotnom ćemo imati masu propalih firmi, projekata i ideja koje na jednom levelu prođu, a na drugom padnu.

[Veronika13]

Sretno sam zaposlena, nakon traženja i lutanja sad ipak radim posao koji zbilja volim i na žalost malo ko se danas može tim pohvaliti. Sve više je bitno s kim radiš a ne kad radiš jer su međuljudski odnosi totalno truli. Dala sam 3 otkaza jer sam naišla na takav odvratan lopovluk di stoka sitnog zuba mora radit i šutit, kasnije sam čula da su ti ,,šefovi,, završili u čuzi. Ne šutim jer me nepravda boli više od ičega. Nekad mi je na poslu bolje nego doma jer je ekipa mrak i vječito se vrti neka zajebancija, smijeh i spačke. Odgovornost je velika ali prihvačam razne izazove ne bježim od toga u stilu ,,odradit će netko drugi,, treba imat muda preuzeti odgovornost. Sretna sam zbog svih dosadašnjih poslovnih uspjeha i to je kruna mog odricanja i truda.
Jutarnja kava je na prvom mjestu i nakon zadnjeg srka mogu prionut na posao,prije toga no fucking way.
Da toga nema danas, da i dalje tražim posao po burzi i svadim se sa onim guskama po kancelarijama oko radne knjige mislim da bi brzo pokupila prnje i otišla van RH.
Ima posla,da. Ima i radnika al njega onda treba normalno platiti a ne da robuje za sitne pare. Kad mlada osoba od svoje i partnerove plaće ne može osnovati obitelj bez da upadne u teške dugove to je totalno poraz države.