Književnica Ivana Kovačić svoj je roman "Parabajka" izdala prošle godine u maloj, ali utjecajnoj riječkoj kući Katapult. O dječjim strahovima, odrastanju i queer identitetu Kovačić piše na poetizirajuć, osoban način, a njezinu knjigu posljednjih mjeseci s užitkom otkrivaju čitateljice i čitatelji, ali i književna scena.

U intervjuu koji slijedi s autoricom razgovaramo o njezinom spisateljskom iskustvu, dokumentarnom filmu "Još jednom" u kojem se pojavljuje kao jedna od protagonistica, ali i o aktualnim događanjima u LGBT zajednici.

Zanima me proces tvog rada na rukopisu, od same prve idejne koncepcije, makar ona i ne bila razumski koncipirana.
– Početna ideja više bi se mogla nazvati impulsom. Shvatila sam da želim pisati o raznim temama, ali kroz one stvari koje su me trenutno potresale, a to je bila nesretna zaljubljenost u djevojku s kojom sam igrala nogomet i svijet lezbijskih odnosa. Prepuštenost tome odvela me u svijet - memorabiliju, svojevrsno iscrtavanje mape emotivnih žarišta kroz iskustvo odrastanja. "Parabajka" je priča o jednom izletu, o sazrijevanju. I sam proces pisanja doživjela sam kao izlet u nepoznato, nešto što proživljenost vanjskog iskustva preoblikuje kroz pisanje iznova, iznutra.

Na koji si način radila s urednikom knjige, Josipom Potnarom?
– Opušteno. On mi je slao svoje komentare mailom i ja sam tekst ispravljala, mijenjala ili nadopunjavala po njegovoj preporuci oko koje sam se mogla naravno sporiti, ali nisam jer su to po mome mišljenju bili korisni savjeti.

Kazala si u jednom intervjuu da si knjigu zamislila kao "prozu u poeziji", zašto si se odlučila baš za "poetiziranje realnosti"?
– Nisam se odlučila, to je više došlo spontano. Rekla sam da bih kao "prozu u poeziji" mogla opisati stil. Ne mislim tu samo na mjestimičnu liričnost nego i na to da jezična sredstva koja na svoj specifični način čine poeziju mogu biti korištena na sličan način u puno razvučenijem, proznom tekstu. Tako npr. puževi koji su metafora postaju metafora koja kroz cijeli tekst označava određeno psihičko stanje - to je onda, valjda, kako kažeš, poetiziranje realnosti.

Tvoja debitantska knjiga izdana je u vrijeme recesije koja je ozbiljno potresla već ionako krhku domaću kulturnu proizvodnju i književnost. Demotivira li te to u promociji i/ili daljnjem pisanju?
– U pisanju me to ne demotivira, ali me to kao činjenica rastužuje. Neki dan sam saznala da ove godine prvi put od 1997. zbog financijskih poteškoća neće biti dodijeljena nagrada Judita, (za najbolju knjigu ili studiju o hrvatskoj književnoj baštini u 2013. godini), Davidias (za najbolji prijevod djela iz hrvatske književne baštine na strane jezike) i Slavić (za najbolji autorski knjigom objavljeni prvijenac u 2013. godini.) Naravno da to stanje nije samo stvar financijskih problema nego problema odnosa prema knjizi i autorima, inače bi bilo riješeno na bilo koji način, a ne ignoriranjem.

"Parabajka" je dosad promovirana pred zagrebačkom i riječkom publikom

U "Parabajci" je, među ostalim, riječ i o izgradnji LGBT identiteta protagonistice, no nigdje ne vidimo ni trunke njezina sukoba s društvenim normama, užom obitelji, sve one poteškoće s kojima se većina LGBT populacije susreće u svom coming outu i sazrijevanju. Kao da nitko ne stvara "frku" oko njezina lezbijstva, pomislili bismo da protagonistica "Parabajke" živi u nekome od slobodoumnih europskih društava, negdje u Skandinaviji, a ne u prema drugačijima surovoj i konzervativnoj Dalmaciji. Što je tome razlog?
– Lezbijstvo protagonistice se počinje manifestirati u njezinoj nešto odraslijoj dobi kada vise nije živjela s roditeljima. Otac joj umire, a obitelj se raseljava. Priča je uvijek osobna. Ta obitelj nije konzervativna, a spone roditeljskih očekivanja koje eventualno postoje potpuno nestaju smrću oca. Prostor slobode na kojem se nađe okreće je unutarnjem svijetu emancipacije u koji uranja s guštom. Marina Vrđuka Beleš najbolje je to sročila u recenziji "Parabajke": "Definiranje seksualnosti predstavlja jednu od mnogih preokupacija glavnog lika; u prvom je planu ipak utvrđivanje osobnosti u vlastitom osjećaju vlastitog ludila".

Odnos protagonistice s obitelji, traumatsko iskustvo gubitka oca i intimni odnosi koji protagonisticu odvode prema emocionalnoj zrelosti – najvažniji su tematski splet romana. Donosi li na koncu disfunkcionalna obitelj izraženu svijest o ljudskim odnosima i za pisanje prijeko potrebnu autorefleksivnost?
– Obitelj koju opisujem nije posebno disfunkcionalna, kao što nije ni konzervativna. (Inače se ta fraza koristi suviše olako, čini mi se više iz neke jezične inercije. Zvuči kao da je obitelj nekakva tehnička naprava koja ima samo jednu svrhu i način funkcioniranja - i ako nije tako onda je disfunkcionalna). Radi se o više-manje običnoj obitelj, vole se i svađaju, umiru i rađaju, smiju se i plaču, i upravo u toj običnosti pokušala sam otkriti neku logiku ili nelogičnost. Također i u kratkotrajnim ljubavnim avanturama koje su zapravo pokretači i energija radnje, proizvode zanos, a završavaju prije nego počnu. Svijet Parabajke ispleten je od tog konca, a autorefeleksivnost je stalno prisutna jer se radi o bildungsromanu, romanu o odrastanju (i odgoju) koji kulminira formiranjem ličnosti odnosno dostizanjem nekog novog, zrelijeg psihološkog nivoa lika.

Kako si doživjela kampanju udruge "U ime obitelji" i prošlogodišnji referendum za ustavno definiranje braka? Što su, prema tvome mišljenju, sva ta događanja donijela hrvatskome društvu u cjelini, a što LGBT zajednici?
– Doživjela sam to kao diskriminaciju koja je na koncu postala legalizirana od strane dijela hrvatskih građana, a donijela je toj istoj većini, manjini koja je bila protiv i LGBT populaciji nepravedno i siromašnije društvo. Svima, dakle, isto. To što se onda nekakvim prijedlozima zakona pokušalo kompenzirati to što se dogodilo ne može umanjiti štetu koju trpe zapravo svi.

Koje su spisateljice i pisci formirali tvoj književni ukus?
– Oni koji su me u najranijoj dobi upoznali s literarnim svjetovima, braća Grimm, H.C. Andersen, Ivana Brlić Mažuranić i drugi. Iz škole pamtim susret s poezijom kroz Vesnu Parun i Vladimira Vidrića, pubertet sa stihovima Emily Dickinson na zidu sobe, a onda su došli ruski pisci od kojih sam od početka najviše voljela Čehova i Gogolja. Mogla bih sad nabrajati koje pisce danas volim i čitam itd., ali književni ukus je nešto sto se stalno gradi, mijenja i razvija. Često i ne pamtim pisce, samo svijet djela.

Kakve impresije na roman si dobila od "običnih čitatelja i čitateljica"?
– Da je knjiga životna, zabavna, topla, smiješna i tužna istovremeno...čak i da je iscjeljujuća. Iznenadili su me količina i ujednačenost tih komentara, mislila sam da ljudi puno raznovrsnije doživljavaju istu stvar. Naravno, možda postoje neki drugi komentari koje mi nitko nije rekao, ali dosta ovakvih sam dobila.

Kao jedna od protagonistica pojavljuješ se u dokumentarnom filmu Ane Opalić i Noe Pintarića "Još jednom". Što je najvažnije što taj film donosi na filmsku scenu regije?
– Donosi pogled "iznutra" kroz oči nas samih o kojima taj film jest, autentičan svjetonazor ljudi koji vole stvarati i otvarati se promjenama, a istovremeno bivaju mljeveni od žrvnja nerazumijevanja i nesavršenosti društva, ali i prevrtljive ćudi modernog vremena, zakašnjelih puberteta i umjetničkih senzibiliteta. Mislim da je to jedan pozitivan, optimističan film o životu i da se u njemu kao takvog mogu vidjeti i prepoznati svi ljudi. Važan je i kao dokument nekih ključnih momenata i pojava za LGBT aktivizam u proteklom desetljeću.

Jesi li zadovoljna napretkom u vidljivosti i povećanju građanskih prava LGBT populacije u posljednjih desetak godina? Koji događaji ili procesi su za tebe bili presudni da bismo stigli na ovaj stadij građanskih sloboda i društvene klime?
– Napretka apsolutno ima na svim razinama. Mislim da je najvažniji onaj aktivizam koji počinjemo od sebe, zauzimanjem za vrijednost i važnost svog identiteta prvo pred sobom, a onda pred svojom okolinom. Kada sam ja prije 15-ak godina pokušala potražiti nekakvu "scenu", nije bilo ničega osim portala CroL na koji sam se pokušavala ulogirati u internet kafiću u teškoj panici da netko ne vidi što radim. Također se sjećam da sam na nekoj naljepnici našla broj telefona na koji se moglo nazvati neko savjetovalište kao sto se naziva npr. Plavi telefon. Kad vidimo da danas postoje brojne tribine, LGBT centri, inicijative, radionice, mjesta za druženje, festivali i općenito je LGBT teme prisutne u kulturnim i društvenim zbivanjima, jasno je da je to napredak, unatoč tomu sto svi znamo koliko je toga i dalje loše.

Što po tebi za egzistenciju LGBT populacije znači izglasavanje Zakona o životnom partnerstvu koje se uskoro očekuje u Saboru? Što ovaj Zakon tebi intimno znači?
– Znači zasigurno približavanje ostvarenju građanskih prava i olakšavanje života onima koji su zbog ignoriranja sustava u vrlo teškoj situaciji u onom najpraktičnijem životnom smislu, a onda i u svakom drugom. Zamjerki na sam zakon ima i treba ih biti dok god prava heteroseksualnih i homoseksualnih parova ne budu u potpunosti izjednačena, međutim, hoće li ikakav zakon biti izglasan, tek treba vidjeti.