Povijest umjetnosti nije samo povijest djela i autora, već i povijest recepcije. A upravo se tim aspektom bavi aktualna izložba Irreverent: A Celebration of Censorship u njujorškome Muzeju gej i lezbijske umjetnosti Leslie-Lohman. U ustanovi koju se opisuje kao prvi gej i lezbijski muzej u SAD-u (osnovan 1987.) s kolekcijom koja broji preko 24.000 umjetničkih djela, nova izložba bavi se onim djelima koja su zbog spolne orijentacije bila zabranjivana, osporavana, a često i uklanjana.

Direktor muzeja Hunter O'Hanian tvrdi: "Izložba će se baviti radovima koji su bili isključeni iz glavnih umjetničkih institucija zbog gej sadržaja. Ako se vratimo u osamdesete godine, vidimo da su određeni radovi bili isključeni jer su smatrani 'uvredljivima' ili 'odveć riskantnima'. No dodaje da iako naizgled živimo u vremenima koja djeluju tolerantnija i dalje se isključuju neka djela kao i činjenice o nekim umjetnicima, a sve zbog spolne orijentacije.

Kustosica Jennifer Tyburczy tvrdi da se izložba nadahnjuje inovativnim odgovorima na ključne trenutke povijesti cenzure LGBTQ umjetnosti u Kanadi, UK-u, Irskoj, Nizozemskoj, Južnoafričkoj Republici, Švedskoj, Turskoj i SAD-u. Izložba se naslanja na dva bitna povijesna događaja, sustavnu cenzuru djela Roberta Mappletorpea tijekom osamdesetih i devedesetih te na recentno povlačenje djela A Fire in My Belly Davida Wojnarowicza iz National Portrait Gallery u Washingtonu.

Spomenuto videodjelo napadnuto je od strane Katoličke lige kao "govor mržnje" (zbog kratke scene u kojoj mravi preplavljuju Krista na križu), a mnogi su u tome prepoznali isti mehanizam napada kao i u slučaju Mapplethorpea te se tražilo ukidanje ili smanjenje subvencija za umjetničke ustanove.

Cenzura je i dalje na djelu

Nova izložba, na kojoj sudjeluje sedamnaest umjetnika, čita se stoga i kao mala povijest moderne cenzure. Ta je cenzura, kako pokazuje povijest izložaka, preuzimala razne oblike, od oštrih protesta iz konzervativnih krugova (često vjerski intoniranih) preko povlačenja djela iz izlagačkih prostora do klasičnog vandalizma.

Primjerice, jedna od prisutnih umjetnica je Zanele Muholi koja je u fotografskoj seriji Being (2007.) zabilježila trenutke nježnosti među crnim lezbijskom parovima. Svojim je radovima implicitno kritizirala i prevenciju HIV-a/AIDS-a u Južnoj Africi. Godine 2012. lopovi su provalili u stan u kojem je živjela sa svojom partnericom i očito ciljano uzeli samo arhivu njezinih radova.

Nadalje, u 2010. u galeriji u Lundu u Švedskoj, skupina vandala (za koje lokalne vlasti smatraju da se radilo o neonacistima) uništile su seriju fotografija Andresa Serrana The History of Sex. Iza sebe su ostavili pamflete na kojima stoji "Protiv dekadencije za zdraviju kulturu".

Vandalizam kao poziv na revolt

Da uništavanje djela može djelovati i kao poticaj, pokazuje primjer iz 2001., kad su u knjižnici u San Franciscu pronašli niz knjiga LGBTQ tematike oštećene oštrim predmetima.

Knjižničar James Van Buskrik je, umjesto da knjige pošalje na restauraciju, poslao oštećena izdanja umjetnicima nastojeći tako aproprirati izvorni čin vandalizma. Umjetnik Harmony Hammond je na naslovnici knjige A Queer Reader: 2500 Years of Male Homosexuality namjerno ostavio vandalov trag izdubljenih očiju na fotografiji Le Marin (Mornar) poznatog dua Pierre & Gilles. U ovom slučaju, počinitelj je uhićen i osuđen zbog zločina iz mržnje.

U Turskoj su 2012. službenici grada Izmira uklonili tri fotografije s izložbe u tamošnjem Umjetničkom centru. Na jednoj je prikazan muški par u zagrljaju (Nevidljivi, Baris Barlas), na drugoj dvije žene koje nose veo pred poljupcem (Protiv, Seray Ak), a treća fotografija koja je uklonjena nosila je naslov Confuse Damle Merlin na kojoj je prikazana djevojka koja nosi kupaći kostim i veo.

Uklanjanje fotografija uslijedilo je nakon što su novinske agencije izvijestile da su "djela uvreda vjerskim vrijednostima". U ovom slučaju, cenzura je potaknula solidarnost među umjetnicima te su udruga fotografa iz Izmira stavila na stranu zabranjenih umjetnika. Povukli su sa izložbe djela svih svojih članova i time de facto zatvorili izložbu.

Kustosica Jennifer Tyburczy smatra da je eksplicitni, queer seks središnja tema izložbe i da upravo on može biti političko oruđe manjina. No izložba ne dokumentira samo revnosni rad cenzure queer umjetnosti. Ona je, prije svega, podsjetnik na razne, a ponegdje i jako efikasne, sustave otpora.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.