"Osamdesetih je svuda po centru bilo mjesta za nas – željeznički kolodvor, Krešimirov trg, Klub likovnih umjetnika, Bacchus, Klub književnih radnika, Klub filmskih radnika na Britancu, glumački bife u HNK... To su mjesta na kojima si mogao biti što hoćeš. Nitko te ništa nije pitao, a onda je rat sve to rasturio", svjedočanstvo je jednog Zagrepčanina uvršteno u izložbu "(Ne) vidljivi tragovi jedne povijesti".

Izložba je rezultat umjetničkog istraživanja koje je splitski kolektiv queerANarchive proveo tijekom 2016. godine želeći zabilježiti povijest gej identiteta u nas i tako ispraviti propust službenih arhiva, a otvorena je u ponedjeljak u Galeriji Praktika splitskog Doma mladih te se može pogledati do 24. ožujka od 18 do 21 sat.

Kustos izložbe Tonči Kranjčević Batalić, kaže da je cilj ovog istraživanja bio stvoriti alternativni arhiv kao alat za rehabilitiranje neispričanih priča marginalizirane skupine muškaraca, dati sliku usmenoj povijesti. Ciklusi fotografija i videozapisa nastali su na temelju razgovora sa starijom gej populacijom u Splitu i Zagrebu koje je vodila novinarka Barbara Matejčić.

"Osamdesetih je svuda bilo mjesta za nas"

Fokus tog istraživanja bile su teme vezane uz javne prostore kao mjesta okupljanja i formiranja zajednice, uz kanale komuniciranja te kodove prepoznavanja.

"Osamdesetih je svuda po centru bilo mjesta za nas – željeznički kolodvor, Krešimirov trg, Klub likovnih umjetnika, Bacchus, Klub književnih radnika, Klub filmskih radnika na Britancu, glumački bife u HNK... To su mjesta na kojima si mogao biti što hoćeš. Nitko te ništa nije pitao, a onda je rat sve to rasturio", svjedoči jedan od Barbarinih sugovornika, Zagrepčanin N.I. (rođen 1959. godine).

"Na Bundek smo išli na štajgu, tamo je bilo veliko okupljalište... Onda je Bandić rasvijetlio Bundek i više nema ničega. Tako se rješavate pedera – samo rasvijetlite prostor", ispričao je Z.J. (1959.).

zapadnikolodvor

Splićani se sjećaju stijena lukobrana pod Katalinića brigom, stijena na zapadu uvale Kašuni, Duilova, javnog nužnika na Pisturi, đira od autobusnog kolodvora do mosta preko pruge, Đardina...

"U Đardinu bi se sjelo na prugu, netko bi došao, popričalo bi se i ako bi sve bilo u redu jedan bi krenuo na Bedeme, a drugi za njim. Uvijek je bio problem da te susjedi ne vide, tako da sam ja išao samo na Bedem iza Galerije umjetnina, tamo je bilo skriveno...", riječi su Splićanina N.L. (1963.).

"U javnom WC-u na Pisturi bi rano popodne i posli 16 sati bilo prometa. Ujutro se išlo u WC na željezničkoj stanici, onaj prvi, fino je zaklonjen i moga si unaprijed vidit ako neko dolazi, sjeća se pak A.D. (1952.).

Marame i naušnice kao znaci prepoznavanja

Ivana Čuljak istraživala je na koji način su se u nas manifestirali znakovi komunikacije unutar gej zajednice. Tako se jedan sugovornik prisjeća da se unutar skupine muškaraca s kojima je on provodio vrijeme pojavila marama koja je označavala pripadnost "nekoj svojoj grupi, izmišljenoj".

Maramu koja se inače vezivala oko vrata, ti su muškarci vezivali za pojas traperica. Međutim, drugi sugovornici nisu znali za maramu kao opći kôd prepoznavanja unutar gej kulture nego kao pomodni detalj šire muške populacije.

Drugi mit kojim se bavila Čuljak odnosi se na mit o naušnici na desnom uhu. Tako je jedan Splićanin rekao da je osamdesetih čuo priču kako gejevi nose naušnicu na desnom uhu, a pomorci na lijevom, ali da nikad nije doznao je li ta priča istinita.

U Đardinu bi se sjelo na prugu, netko bi došao, popričalo bi se i ako bi sve bilo u redu jedan bi krenuo na Bedeme, a drugi za njim. Uvijek je bio problem da te susjedi ne vide, tako da sam ja išao samo na Bedem iza Galerije umjetnina, tamo je bilo skriveno

Umjesto zaključka, Čuljak citira jednog sugovornika: "Odjevni kodovi u gej zajednicama predstavljaju kodirani razrađeni sustav koji računa na tajnovitost ali i priziva upućenost naših pogleda na jedan skoro proskribirani govor, što nije samo kulturalna obveza već afirmacija vrijednosti i priznavanje prava na takav vlastiti govor".

Sastavni dio izložbe su i mali oglasi koje su gejevi u potrazi za ljubavlju i seksom objavljivali u Reviji za kulturu i umjetnost ljubavi Erotika, o čemu smo već pisale. Od oglasa su nastali džepni kalendari.

"Ovaj se pothvat kritički odnosi prema dominantnim arhivima koji su ovu povijest isključili, ali i prema kolektivnoj memoriji koja nije našla mjesta za nju", zaključuje Kranjčević Batalić.

malioglasi

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.