Fantastični drugi album mlade kantautorice Julien Baker "Turn Out the Lights" ponovno donosi sirovu emociju, bolne pjesme o rastrganosti između seksualnosti i vjere te načinima na koji se oba svijeta mogu pomiriti. Tema je to o kojoj se ne progovara tako često, a primjer Julien Baker uistinu bi mogao nadahnuti neke pozitivne promjene i u Hrvatskoj.

Baker je rođena 1995. godine u Memphisu, gradu za koji tvrdi da je najpoznatiji po Gracelandu i visokoj stopi smrtnosti novorođenčadi. Percepcija Juga Amerike općenito, tvrdi Baker, svodi se na figuru kakvog kauboja koji sjedi na trijemu, pljuca duhan i drži pušku uperenu u svaku osobu koja izgleda queer. No, vjeruje da su stvari ipak ponešto drugačije.

Počeci njezine karijere mogu se pratiti još od 2010. godine, kad osniva grupu The Star Killers koja je 2015. promijenila ime u Forrister. Za vrijeme studija počela je pisati i vlastite pjesme koje je s prijateljem Michaelom Hegnerom snimila i objavila u obliku EP-a na svojoj Bandcamp stranici. EP je kasnije remasteriran i proširen postao njezin debitantski album "Sprained Ankle" koji se popeo na vrhove mnogih top ljestvica za 2015. godinu.

Tjeskoba i nerazrješivi sukob lezbijke i katolkinje

Spoj njezinih korijena u emu i alternativnom rocku s folk atmosferom ogoljelih pjesama nošenih gitarom i klavirom oduševio je kritiku koju je zapanjila nepatvorenost emocija na albumu. Njezina snaga nevjerojatno su emotivni tekstovi u kojima ne preže od izražavanja svojih najmračnijih raspoloženja. "I know I'm a pile of filthy wreckage you will wish you'd never touched/But you're gonna run when you find out who I am", tvrdi Baker, pritisnuta teretom svojih nedaća – zloporabom droga, tjeskobom i nerazrješivim sukobom zato što je lezbijka i katolkinja, što je za većinu ljudi nedokučivo.

U listopadu ove godine izdala je "Turn Out the Lights", album na kojem se ponovno bori sa svojim mračnom prošlošću. Pjesme o drogi i tjeskobi, mržnji prema sebi koja ju je vodila na rub suicida prenose nepogrešivu bol, rastrganost pojedinca pred iracionalnim i nepotrebnim zahtjevima koji mu se postavljaju, pred osjećajem pripadnosti za koji se treba odreći dobrog dijela vlastite osobnosti. Gitara, klavir, a sad i violine pružaju savršenu pozadinu rezonantnom vokalu Julien Baker čija tuga i osjećaj izgubljenosti ne zadobivaju nikakvu stiliziranu formu, već se izražavaju potpuno iskreno.

U državama čiji zakonodavci pokušavaju ograničiti prava LGBT osoba kojih je, istraživanja pokazuju, golem broj, Baker hrabro stvara oaze prihvaćanja, oslobođene ekskluzivnosti i predrasuda prema naizgled kontradiktornim identitetima

Baker proziva sve one koji ne shvaćaju višedimenzionalnost identiteta, teleevangeliste koji s ekrana nude samo jednu verziju priče prekrivajući sve bezbrojne, daleko ugodnije nijanse.

Glazbeni potencijal za tolerantniji put

No, koliko god religijske, ali često i LGBT zajednice, bile neraspoložene prema spoju vjere i aktivizma, Julien Baker ne napušta svoju autsajdersku poziciju, ne bježi iz procjepa između naizgled nespojivih krajnosti. Ne želi otići s Juga jer, ako svi odu, pita, kako će se onda ikad išta promijeniti? Baker ističe pozitivne strane života na Jugu, izdavačku kuću i prostore Smith7 i DIY glazbenu scenu na kojoj se osjeća kod kuće, kao i činjenicu da postoji Crkva koja je potpuno prihvatila njezinu seksualnost.

Pjesme o drogi i tjeskobi, mržnji prema sebi koja ju je vodila na rub suicida prenose nepogrešivu bol, rastrganost pojedinca pred iracionalnim i nepotrebnim zahtjevima koji mu se postavljaju, pred osjećajem pripadnosti za koji se treba odreći dobrog dijela vlastite osobnosti

Mnogi drugi gradovi poput Seattlea imaju aktivnu lokalnu zajednicu koja promiče glazbu i ne mari za seksualnost i uvjerenja pripadnika, no za Baker jednostavno se preseliti tamo nije bila opcija. Svojim djelovanjem atmosferu raznolikosti i prihvaćanja želi izgraditi i na Jugu. Seksualnost nije jednostrana, a nije ni vjera, pa tako ni glazba. Baker se inspirira i progresivnim glazbenim pravcima, ali i južnjačkom tradicijom, stvarajući vlastiti, autentični izričaj nestilizirane boli od koje, ipak, uspijeva pronaći utočište.

Pronašla je mjesto na kojem može prihvatiti sve strane svoje ličnosti. Prije je, kaže, mijenjala svoj remen za gitaru duginih boja kad bi svirala u crkvi, sada to ne čini. Više se ne boji da će ako obuje čizme Doc Martens izgledati "previše kao lezbijka" jer naprosto izgleda onako kako jest i onako kako voli. U državama čiji zakonodavci pokušavaju ograničiti prava LGBT osoba kojih je, istraživanja pokazuju, golem broj, Baker hrabro stvara oaze prihvaćanja, oslobođene ekskluzivnosti i predrasuda prema naizgled kontradiktornim identitetima.

Poruka je to koju bi trebalo prenijeti što većem broju ljudi, a njezina glazba zasigurno ima potencijal da zacrta tolerantniji put i mladima i zajednicama u kojima traže podršku.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.