HRFF 2016

Prvi potez novoizabrane predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović bio je posjetiti skupinu veterana koja prosvjeduje u Savskoj ulici pred Ministarstvom branitelja. Riječ je, nota bene, o ilegalnom prosvjedu koji krši zakone RH. S druge strane, to se nikad nije moglo reći za bilo koju hrvatsku Povorku ponosa, uvijek odgovarajuće prijavljenu nadležnima i u skladu sa svim zakonima RH. S obzirom na to da je Kolinda Grabar-Kitarović izjavila kako će biti predsjednica svih u Hrvatskoj, nema razloga da ne dođe na sljedeću Povorku ponosa.

Odnos hrvatskoga predsjednika prema LGBT građanima Hrvatske se tijekom proteklih četvrt stoljeća hrvatske neovisnosti značajno promijenio, od posvemašnjeg ignoriranja do aktivnog javnog zagovaranja prava hrvatskih gejeva, lezbijki, biseksualnih i trans* osoba.

Izbor Kolinde Grabar-Kitarović za prvu predsjednicu Republike Hrvatske, koja će na toj dužnosti biti najmanje do 2020. godine, sa sobom nosi i pitanje o tome kako će se nova predsjednica postaviti prema hrvatskoj LGBT zajednici i pravima LGBT građana Hrvatske (LGBT Hrvata, da predsjednici bude jasno o čemu se ovdje govori), te znači li njezin dolazak na Pantovčak (ili u Visoku ulicu) stagnaciju, nazadovanje ili napredovanje u odnosu institucije predsjednice RH prema LGBT pravima.

No, prije nego se pokuša dati odgovor na to pitanje, potrebno je cijelu stvar staviti u odgovarajući povijesni kontekst, koji itekako pomaže u procjeni LGBT politike Kolinde Grabar-Kitarović, pod uvjetom da je nova predsjednica uopće bude i imala. (Ukoliko se Grabar-Kitarović smatra suvremenom političarkom euroatlantskog profila, onda je zapravo nemoguće da temu LGBT prava ignorira, ali u Hrvatskoj je sve moguće, pa ne treba iznenaditi ni ta opcija.)

LGBT građanke i građani RH imaju pravo od predsjednice Republike očekivati zalaganje za njihova prava koje nadilazi homofobne stavove HDZ-a. Kolinda Grabar-Kitarović bi trebala biti predsjednica svih građana RH, što znači da će se ubuduće često naći u situaciji da svojoj bivšoj stranci upućuje "Nemojte, molim vas..." kao kad je prekinula zviždanje na spomen Ive Josipovića tijekom svojeg pobjedničkog govora

Posljednje desetljeće socijalizma u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji donijeli su veliku liberalizaciju društva, kulture i medija te i prve javne manifestacije LGBT tematike, kao i medijske istupe pojedinaca poput pokojnog Tonija Maroševića, voditelja na tadašnjeg zagrebačkom Omladinskom radiju (kasnije Radio 101), koji je u emisiji Frigidna utičnica pokrenuo priču o istospolnoj ljubavi. Pišu se i brojni članci u tada utjecajnim časopisima poput Starta ili visokonakladne Erotike u kojima se demistificira i destigmatizira homoseksualnost, što je izraz i socijalističkog mentaliteta obrazovanja i emancipacije "radnog naroda" od strane "poštene inteligencije".

Osamdesete, dakle, donose prve korake u LGBT emancipaciji, što se reflektira i u svakodnevnom životu gejeva i lezbijki u velikim gradovima SFRJ u kojima se počinju stvarati gej mjesta za izlazak, poput Bacchusa u Zagrebu. Primjera je još mnogo, no sve ukazuje na to da se ide u pozitivnom smjeru kad je riječ o LGBT pitanjima, koja tad prvi put koliko-toliko postaju dio javnog diskursa, doduše većinom na poticaj liberalnih heteroseksualaca.

U Tuđmanovoj Hrvatskoj nije bilo prostora za LGBT aktivizam

Devedesete pak donose potpuni preokret s dolaskom Franje Tuđmana i HDZ-a na vlast, te Hrvatska postaje ponovno iznimno patrijarhalna, čega je plastičan primjer tituliranje prvog predsjednika RH "Ocem nacije". Prvi pokušaji LGBT aktivizma u nezavisnoj Hrvatskoj u drugoj polovini devedesetih dočekani su s jedne strane ignoriranjem a s druge progonom istaknutih akterica i aktera, koji pritom ne mogu očekivati zaštitu policije. Dapače, mnogi svjedoče kako je devedesetih hrvatska policija, nadovezujući se na prethodnu jugoslavensku miliciju, premlaćivala homoseksualce po štajgama i sastavljala spiskove istih sa sumnjivim namjerama.

Tuđman se o homoseksualcima nikad nije javno očitovao (što možda i nije tako loše ako se uzmu njegove izjave o sreći što mu "žena nije ni Srpkinja ni Židovka"), no u njegovoj Hrvatskoj za LGBT ljude baš i nije bilo mjesta, definitivno ne u javnosti, dok su famozna "četiri zida" bila tek ograničeno sigurna od policijskog zlostavljanja. Iako se čini da Tuđman osobno nije bio zadrti homofob (o čemu je nakon njegove smrti svjedočila bliska suradnica Vesna Škare-Ožbolt, izjavivši da je imao homoseksualne suradnike za čiju je orijentaciju znao), politika njegova HDZ-a i države je bila homofobna i diskriminirajuća prema LGBT građanima RH.

Grabar-Kitarović doista neće biti teško prikazati se naprednijom od HDZ-a kad je riječ o LGBT pravima, jer je njezina matična stranka, od predsjednika splitskog HDZ-a Petra Škorića do potpredsjednika Sabora Željka Reinera, i dalje najmonolitnija utvrda institucionalne homofobije u RH

To se promijenilo tek nakon smrti prvog predsjednika Franje Tuđmana i odlaska HDZ-a s vlasti početkom milenija, te je tek tada bilo uopće moguće pokrenuti javni LGBT aktivizam. Devedesete godine prošlog stoljeća izgubljeno su desetljeće kad je riječ o pravima LGBT građana Hrvatske, dok su nulte ovog stoljeća epoha velikog napretka, koji je povezan i s izborom lijevoliberalne koalicije predvođene SDP-om i Ivicom Račanom na vlast i dolaskom Stipe Mesića na Pantovčak 2000. godine.

Josipović je održao svoja obećanja o zastupanju prava LGBT građana

Tada je postao moguć i javni LGBT aktivizam, pa je ista ona policija koja je do 2000. pedere tukla sad morala da štiti Povorku ponosa od agresivnih homofoba, što je ponekad čak i uspješno činila. Predsjednik Mesić se rijetko direktno bavio LGBT temama, no njegov politički projekt detuđmanizacije Hrvatske direktno je povezan s otvaranjem društvenog prostora za LGBT aktivizam, a njegovu pozitivnu ulogu u razvoju prava LGBT građana Hrvatske potvrđuje 2008. i javna podrška Povorci ponosa. Mesić se tada upisao na prvo mjesto liste tadašnje liste Zagreb Pridea stotinjak podržavatelja zagrebačke Povorke ponosa, legalistički konstatiravši da je riječ o temeljnog pravu svih u RH, a to je sloboda okupljanja. Kako se Pride u Zagrebu tada održavao uz redovite nasilne ispade homofoba, koji su jedne godine uključivali i pokušaj spaljivanja Povorke Molotovljevim koktelima, jasna i glasna potpora predsjednika Mesića imala je veliku težinu.

HDZ-ova homofobija ne smije biti mjerilo zalaganja predsjednice Republike za ravnopravnost hrvatskih pedera i lezbijki

Njegov nasljednik Ivo Josipović je, u skladu s duhom vremena, otišao još dalje, za početak se u svojem inauguracijskom govoru dodirnuvši LGBT prava: "Svaka diskriminacija, nacionalna, vjerska, spolna, prema seksualnoj orijentaciji, socijalnom ili regionalnom podrijetlu, ili iz bilo koje druge osnove, nedopustiva je i osobno ću joj, kao predsjednik Republike Hrvatske, biti zapreka." Bilo je to u veljači 2010. godine, dakle otprilike dvadeset godina nakon neovisnosti Hrvatske, kad su njezini LGBT građani prvi puta od predsjednika Republike mogli čuti da će homofobnu diskriminaciju smatra "nedopustivom" te će joj se suprotstavljati. Predsjednik Josipović to i jest činio tijekom svojeg petogodišnjeg mandata, pa je bio prvi hrvatski predsjednik koji je u svojem uredu više puta službeno primio LGBT aktiviste i građane, među kojima vrijedi izdvojiti njegove susrete s predstavnicima istospolnih obitelji.

Josipović je barem u slučaju LGBT prava održao svoja izborna obećanja, provodeći doista politiku "nove pravednosti", koja se manifestirala i kroz njegovo agitiranje da se na homofobnom referendumu o definiciji braka glasa "protiv", te brojne druge konkretne poteze i izjave u korist prava LGBT građana Hrvatske. Pritom ne treba smetnuti s uma kako su na Pantovčaku nakon Tuđmana stanovali predsjednici koji nisu bili iz HDZ-a, nego iz stranaka lijevog centra, pa će biti zanimljivo vidjeti hoće li Kolinda Grabar-Kitarović nastaviti tamo gdje je stao Josipović kad je riječ o LGBT pravima ili će njezina politika biti u skladu s homofobijom stranke iz koje potiče. Ili nešto treće.

Kad je riječ o LGBT pravima, Grabar-Kitarović mora protiv HDZ-a

Izabrana predsjednica Grabar-Kitarović se u medijima u više navrata samodefinirala kao "moderna konzervativka", no čini se da taj konzervativizam nije isti kao onaj britanskog premijera Davida Camerona, poznatog po izjavi da podržava gej brak "baš zato što je konzervativac" i uvođenju bračne jednakosti u svoju državu. Grabar-Kitarović je kao ključnog političkog uzora navela njemačku kancelarku Angelu Merkel, koja je poznata po tome da oko LGBT prava ima liberalnije stavove nego njezina stranka CDU, s time da CDU 21. stoljeća ne vodi kampanje mržnje prema njemačkim homoseksualcima, što HDZ i dalje radi kad mu to oportuno politički odgovara. Grabar-Kitarović doista neće biti teško prikazati se naprednijom od HDZ-a kad je riječ o LGBT pravima, jer je njezina matična stranka, od predsjednika splitskog HDZ-a Petra Škorića do potpredsjednika Sabora Željka Reinera, i dalje najmonolitnija utvrda institucionalne homofobije u RH. Dakle, ako je HDZ mjera LGBT politike Kolinde Grabar-Kitarović, onda novoj predsjednici neće biti teško biti naprednijom - od najnazadnijeg.

Bilo je to u veljači 2010. godine, dakle otprilike dvadeset godina nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske, kad su njezini LGBT građani prvi put od predsjednika Republike mogli čuti da će homofobnu diskriminaciju smatra "nedopustivom" te će joj se suprotstavljati

Ali, LGBT građanke i građani RH imaju pravo od predsjednice Republike očekivati zalaganje za njihova prava koje nadilazi homofobne stavove HDZ-a. Kolinda Grabar-Kitarović bi trebala biti predsjednica svih građana RH, što znači da će se ubuduće često naći u situaciji da svojoj bivšoj stranci upućuje "Nemojte, molim vas..." kao kad je prekinula zviždanje na spomen Ive Josipovića tijekom svojeg pobjedničkog govora. Nema sumnje da će se mnogi HDZ-ovci u sljedećih pet godina isprsiti raznolikim homofobnim ispadima (zapravo, je li iz HDZ-a ikad došla izjava koja se tiče LGBT tematike a da nije bila latentno ili direktno homofobna?), a LGBT građani Hrvatske s pravom očekuju da će predsjednica Grabar-Kitarović takve izjave osuditi i zalagati se za prepoznavanje gej Hrvatica i Hrvata kao ravnopravnog dijela hrvatskog društva. HDZ-ova homofobija ne smije biti mjerilo zalaganja predsjednice Republike za ravnopravnost hrvatskih pedera i lezbijki.

Prije ili kasnije predsjednica će naći u situaciji koja će tražiti jasan stav o "teškom pitanju" LGBT prava

Pritom je najbolji lakmus toga je li izabrana predsjednica Grabar-Kitarović eksponent homofobne ili politike ravnopravnosti njezin budući odnos prema istospolnim obiteljima koje već žive u Hrvatskoj. Grabar-Kitarović je bezbroj puta u javnosti istaknula važnost svoje obitelji i obiteljskih vrijednosti u vlastitu životu i političkoj karijeri, pa će sad biti u prilici jasno pokazati vrijede li po tom pitanju zakoni RH i europsko pravo ili ne. Naime, prema važećim hrvatskim zakonima i presudama Europskog suda pravde iz Luksemburga i Europskog suda za ljudska prava iz Strasbourga se štiti obiteljski život istospolnih parova i njihove djece, koji su prepoznati kao obitelji. Vrijedi li to i za izabranu predsjednicu vjerojatno ćemo ubrzo saznati. Ili možda Grabar-Kitarović kao obitelj vidi samo onu heteroseksualnu, dok joj istospolni par u životnom partnerstvu i s djetetom predstavlja – što?

S obzirom na to da je Kolinda Grabar-Kitarović izjavila kako će biti predsjednica svih u Hrvatskoj, nema razloga da ne dođe na sljedeću (zagrebačku, splitsku ili osječku) Povorku ponosa

U predizbornoj kampanji je Grabar-Kitarović bila vrlo štura kad bi je mediji upitali oko LGBT tema, ali smo ipak uspjeli doznati kako nije protiv Zakona o životnom partnerstvu, te da se ne bi odrekla vlastitog djeteta ako bi bilo homoseksualno. Sama činjenica da joj je vidljivo neugodno uopće razgovarati o LGBT pitanjima definitivno nije pozitivna, jer u tome nema ničeg sramotnog, niti bi trebalo biti ikako tabuizirano. Prije ili kasnije će se predsjednica Grabar-Kitarović naći u situaciji koja će tražiti jasan stav o "teškom pitanju" prava i ravnopravnosti LGBT građana RH i ako se tada odluči staviti na stranu homofobnih progonitelja ili od svega pilatovski oprati ruke, to će biti neupitna mrlja njezina mandata. Ako pak svoju samodefiniranu poziciju moderne konzervativne političarke Grabar-Kitarović iskoristi za smanjenje i dalje ogromne homofobije u Hrvatskoj, povijest će joj to zasigurno upisati kao plus.

Predsjednički potez – doći na Povorku ponosa

Prvi potez novoizabrane predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović bio je posjetiti skupinu veterana koja prosvjeduje u Savskoj ulici pred Ministarstvom branitelja. Riječ je, nota bene, o ilegalnom prosvjedu koji krši zakone RH. S druge strane, to se nikad nije moglo reći za bilo koju hrvatsku Povorku ponosa, uvijek odgovarajuće prijavljenu nadležnima i u skladu sa svima zakonima RH. S obzirom na to da je Kolinda Grabar-Kitarović izjavila kako će biti predsjednica svih u Hrvatskoj, nema razloga da ne dođe na sljedeću (zagrebačku, splitsku ili osječku) Povorku ponosa. Dapače, može slobodno povesti i svoju obitelj i tako iskazati podršku hrvatskim istospolnim obiteljima i djeci koja u njima odrastaju. To bi bio predsjednički potez!

Valjda joj se neće dogoditi da je s druge strane (u Zagrebu nakon više od 10 godina održavanja sve manje potrebnijeg, hvalabogu) policijskog kordona neki agresivni homofob pogodi pepeljarom, praznom pivskom bocom ili kamenom, kao što je bio dugogodišnji hrvatski običaj pripadnika zna se kojeg političkog lagera u Hrvatskoj.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.