U hrvatskoj LGBT zajednici ne može se uvijek računati na solidarnost, angažman, minimum političke osviještenosti i razumijevanja društvenih procesa, osnovno poznavanje LGBT povijesti i kulture, spremnost za odlučnu borbu za vlastita uvjerenja, pa čak ni imanje vlastitih uvjerenja.

Zapravo, ne da se na sve to ne može računati uvijek, nego tek rijetko, čime se onda nenamjerno ističu ljudi koji imaju te osobine i kvalitete, kao i stvari koje pokreću, nudeći tako materijal za stvaranje iskrivljene slike o položaju i mogućnostima LGBT zajednice. Jednostavno, prosjek je uvijek prava slika svake društvene skupine i svakog društva, dok su oni iznad prosjeka ikebane za uljepšavanje mediokritetstva. Donekle na obostranu korist, nema sumnje.

I kad se pogleda prosjek hrvatske LGBT zajednice, definitivno postoje karakteristike na koje se uvijek može računati, a dvije najistaknutije među njima su samosažaljenje i cmizdrenje. Od prosjeka hrvatske LGBT zajednice ne može se očekivati da učini neke banalne stvari oko vlastitog ljudskog dostojanstva i prava u društvu, pa se onda coming out i aktivistički angažman bespotrebno mistificiraju jer se time olakšava njihovo izbjegavanje (sve to je, navodno, jako teško), ali ako bi se neki maštoviti biznismen dosjetio kako monetizirati samosažaljenje i cmizdrenje hrvatskih pedera, nema sumnje da bi se spektakularno obogatio. Jedino što od tog vječnog i općeraširenog samosažaljenja i cmizdrenja nema baš nikakve koristi, pa čak ni prilike za zaradu.

Jer stvar se zasad definitivno odvija besplatno i nezaustavljivo, što se vidi i kroz svaku novu generaciju LGBT građana RH. Novi klinci, ali potpuno isto samosažaljenje i cmizdrenje, kao da vječno živimo u, recimo, 2005. godini.

Perfect storm standardne autohomofobije i hrvatskog mentaliteta

Povod ovom tekstu su pak reakcije na prethodni, među kojima su se ponavljale neki evergrini hrvatskog lezbopederskog samosažaljenja i cmizdrenja, predstavljeni kao vječne istine, a zapravo toliko glupavi da ih se dade raskomadati s pola minute kritičkog razmišljanja i s pučkoškolskim nivoom znanja o svijetu. Stoga se prvo treba postaviti sljedeće pitanje (prije nego se pozabavimo konkretnim plačipičkarenjem): zašto hrvatska LGBT zajednica stalno cmizdri jedno te isto, te odakle toliko gnjilog i nekonstruktivnog samosažaljenja?

Moj odgovor je da je u pitanju perfect storm standardne autohomofobije i hrvatskog mentaliteta, iz čega onda nastaje taj rašireni i nevjerojatno iritantan spoj samosažaljenja i cmizdrenja. Imati samopouzdanja i poduzeti nešto, imati uvjerenja koja zahtijevaju i angažman, koristiti se osnovnim demokratskim tekovinama poput slobode okupljanja i slobode govora – to jednostavno nije hrvatski stil, plus, sve se zajedno često percipira kao provokacija. A bogme i jest, ako ćemo pogledati s te strane – svaki prosvjed i jest trljanje u lice činjenice da oni koji ne prosvjeduju (iako za to imaju pregršt razloga!) ne pokazuju isti stupanj društvene odgovornosti i građanske svijesti kao oni koji se odlučuju boriti za svoja prava. Naravno da će u tom trenutku onaj koji odlučuje ne učiniti ništa biti najviše bijesan na one koji su se odlučili na suprotno.

Otkako u Hrvatskoj postoji internet i otkako se na tom internetu objavljuju tekstovi te otkako se ti tekstovi komentiraju, postoje ljudi koji će u tim komentarima brutalno srati po tuđoj sreći. I srati općenito, naravno

E, kad se takvom društvenom kontekstu pridoda i autohomofobija koja prožima veliku većinu hrvatske LGBT zajednice, čak toliko da se istu nije u stanju prepoznati kao takvu, onda je rezultat vječno samosažaljenje i cmizdrenje hrvatskih pedera i lezbijki, koje je toliko klišeizirano da odavno već postoje refreni te svakidašnje žalopojke. Pa bi zato bio red da se nekoliko najistaknutijih i najponavljanijih cmizdrenja prožetih samosažaljenjem izdvoji u greatest (s)hits, te se objasni zašto su ta cmizdrenja potpuno nekonstruktivna, nepoželjna i često preko svake mjere stupidna.

vfv

"Nikad neću razumjeti kome smeta tuđa sreća, kakvi su to ljudi?"

Otkako u Hrvatskoj postoji internet i otkako se na tom internetu objavljuju tekstovi te otkako se ti tekstovi komentiraju, postoje ljudi koji će u tim komentarima brutalno srati po tuđoj sreći. I srati općenito, naravno. Dapače, otkako postoje ljudi – postoje i oni koji će srati po tuđoj sreći i uspjehu. Doduše, Hrvati su u tome ipak malo uspješniji nego neke druge nacije, pa čak i postoji posebna sintagma koja to opisuje: hrvatski jal. Tako da je očekivano, kao što je noću mrklo a danju svijetlo, da će se ispod tekstova na internetu koji se bave, recimo, životnim partnerstvom naći hrpa ljudi koji će pisati najgore moguće stvari i izrugivati se tuđoj ljubavi i sreći. Biti iznenađen time jest kao biti iznenađen što te udario auto, a istrčao si nasred kolnika u Vukovarskoj u vrijeme najveće prometne gužve.

Koristiti se osnovnim demokratskim tekovinama poput slobode okupljanja i slobode govora – to jednostavno nije hrvatski stil, plus, sve se zajedno često percipira kao provokacija

Nema, dakle, nikakve logike cmizdriti nad time da na svijetu ima ljudi koji su gadovi, osim ako je cilj tog cmizdrenja amnestirati samog sebe od toga što se takvim gadovima pokoravaš. Jer niti jedan gad nije prestao takvim biti zato što je netko negdje cmizdrio da je baš bezobrazan i zao. Ali je sigurno lakše podnijeti vlastito aranžiranje s gadovima ako se isfurava bespomoćno zgražanje nad tim istim gadovima. Konstruktivna reakcija bi, naravno, bila – suprotstaviti se.

"Treba ignorirati homofobne komentare, zašto se oko toga uzrujavati?"

Interesantna inverzija s&c fenomena, koja se na prvi pogled može činiti kao posve suprotna reakcija, ali je tek druga strana istog novčića. Ima smisla kao zauzeti stav da je tumor koji vam raste nasred čela i koje je već veličine teniske loptice najbolje ignorirati, jer će to osigurati njegovu benignost i poništiti njegovu estetsku odvratnost. Narodski rečeno, to je ona "udri brigu na veselje", pa se samosažaljenje i cmizdrenje izražavaju bezumnim eskapizmom, partijanjem, forsiranjem površnosti i ignoriranjem realnosti. Pritom se poništava posve normalna reakcija čovjeka na nepravdu i loše stvari u okolini, a to je frustracija. Biti frustriran stvarima kojima je najnormalnije biti frustriran se u toj struji hrvatskog LGBT prosjeka smatra najgorim zločinom, jer je valjda mnogo pametnije svirati violinu dok Rim gori nego biti frustriran požarom i gasiti vatru. Sa stavom da se loše stvari trebaju ignorirati, pa će tako i nekako nestati, se bez problema kroz samo nekoliko godina iz gej kluba otpleše u konc-logor. Već se događalo, a ignoriranje lošega je najbolja garancija da bi se moglo ponoviti.

Kako smo mogli naučiti iz V for Vendetta, revolucija bez plesa ne vrijedi, ali ako je ples jedino što se radi, onda neće biti ni revolucije, a uskoro ni tog plesa.

vfv02

"U gej svijetu nema sretnih i trajnih ljubavnih veza"

Prvo, ne postoji 'gej svijet'. To je tek iritantan psihološki konstrukt onih koji nisu u stanju živjeti otvoreno svoju homoseksualnost, pa onda stvaraju podjelu na gej svijet i, valjda, strejt svijet. Činjenica da svi mi živimo u istom svijetu u takvom razmišljanju nema važnosti, jer se igra na mistifikacije, koje doduše nekad imaju utemeljenje na donekle opravdanim stereotipima koji postoje o LGBT zajednici i u njoj.

Biti frustriran stvarima kojima je najnormalnije biti frustriran se u toj struji hrvatskog LGBT prosjeka smatra najgorim zločinom, jer je valjda mnogo pametnije svirati violinu dok Rim gori nego biti frustriran požarom i gasiti vatru

Jedna od prvih stvari koje homofobno društvo nauči homoseksualne muškarce jest da je pederluk samo seks i da tu nikakve ljubavi nema. Ima naravno i nažalost dovoljno glupih pedera da popuše tu priču, pa se u skladu s njom i ponašaju, time – ironično – ukidajući svaku mogućnost da im se pokaže suprotno i da je gej ljubav jednako vrijedna kao i ljubav među heteroseksualcima. S druge strane ignorira se bolna činjenica da gej veze nemaju ni približnu jednaku društvenu podršku i socijalnu infrastrukturu kao strejt veze, te da planine onoga što strejt parovi uzimaju zdravo za gotovo gej parovi opravdano percipiraju kao problem s kojim se treba uhvatiti u koštac. S treće strane se pak ignorira da nam heteropatrijarhalno društvo onemogućava normalan emotivni razvoj, naročito u pubertetu te da nam je uskraćena mogućnost slatke prve ljubavi i simpatija ranih tinejdžerskih godina, a kamoli da se sa svojim dečkom/curom poljubimo u parku, odemo zajedno na maturalnu zabavu i sl. Kako bismo emotivno sazreli, moramo se za to izboriti i s okolinom, i sa samima sobom.

Baš kroz razlike u aktivističkom pristupu se iskazuje demokratski pluralizam LGBT zajednice, a tako se i najbolje šire prostori slobode. Malo mrkvom, malo batinom, malom Povorkom ponosa, malo tužbom na sudu, malo autanjem u medijima, malo tribinom o LGBT temama, malo edukacijom, malo provokacijom

Unatoč svemu tome, i dalje ima mnogo sretnih i dugotrajnih ljubavnih veza među gej ljudima, što je zapravo ogroman uspjeh jer se za svaku od njih moralo, ponekad i krvavo, izboriti. A oni koji papagajski govore da "nema ljubavi u gej svijetu" time najviše štete sebi samima, isključujući se iz mogućnosti da tu ljubav dožive, ma uopće i prepoznaju.

"To može proći u Irskoj/Poljskoj/na razvijenom Zapadu, ali kod nas nikad neće"

Što bi Hrvati bez uvjerenja kako je Hrvatska nešto posebno u odnosu na ostalih dvjestotinjak država svijeta, da je unikat i izuzetak, da se u Hrvatskoj društveni procesi ne odvijaju na iste načine kao i drugdje, da u Hrvatskoj 2+2 nije 4. Hrvatska je, dakle, jedno čudo sociologije, društvo toliko jedinstveno da je sramota što ga se detaljnije ne proučava, što nas ne posjećuju autobusi sociologa koji dolaze na Cro Safari, kako bi se "razvijenom Zapadu" tumačili nesvakidašnji običaji četiri milijuna ljudi koji žive u državici na jugoistoku Europe. Zapravo, takve su izjave pokazatelj kolonijalnog mentaliteta, koji podrazumijeva da građani RH nisu u stanju postići iste stvari kao i građani nekih drugih država Europe. Indirektna je poruka da su Hrvati kao narod teški škart, koji jednostavno nije u stanju bolje. A trebalo bi biti skroz jasno da su Hrvati "isto sranje drugo pakovanje" u odnosu na svaki drugi narod svijeta, te da je ključna razlika između onoga što su Irci ili Poljaci postigli u odnosu na Hrvate to što potonji nisu ni pokušali. Zašto? Pa jasno je zašto – to kod nas ne može proći. A kako znate da ne može ako nismo pokušali?
Da sam nekim čudom dobio kunu svaki put kada sam od ljudi iz hrvatske LGBT zajednice čuo da se nešto ne može i da to ljudi neće prihvatiti, što bi se ubrzo pokazalo kao totalna glupost, bio bih danas milijunaš.

Otkako postoje ljudi – postoje i oni koji će srati po tuđoj sreći i uspjehu. Doduše, Hrvati su u tome ipak malo uspješniji nego neke druge nacije, pa čak i postoji posebna sintagma koja to opisuje: hrvatski jal

"Zašto aktivisti nisu složni i zašto ne čine ono što bismo mi željeli da čine?"

Da je nekako moguće u glave aktivista ugraditi uređaje koji će ih učiniti poslušnim robotima na daljinskom upravljaču difuzne LGBT zajednice, sve bi bilo divno i krasno, zar ne? Još jednom smo suočeni s nerazumijevanjem nekih osnovnih stvari u vezi s građanskim aktivizmom, a slijedom toga i LGBT aktivizmom. Ne postoje nikakvi izbori za aktiviste, niti aktivisti predstavljaju cijelu LGBT populaciju (objasnite mi, recimo, kako da aktivist predstavlja pedera u braku sa ženom koji se anonimno i nezaštićeno jebe s muškarcima u šumici na Jarunu?). I hvala bogu da je tako, jer da su aktivisti čekali na odobrenje i podršku cijele LGBT zajednice, u Hrvatskoj ni dan-danas ne bi bilo Povorke ponosa. Dobar aktivizam je onaj koji jasno artikulira svoje ideološke pozicije i političke ciljeve, te koji je sposoban animirati ljude u podršci svemu tome. I koji pokazuje konkretne rezultate, naravno. Prema cilju – a to je LGBT ravnopravnost – se ide na više načina i iz više pravaca, te bi nekakva uniformnost i opća sloga svih aktivista i udruga bila najgore jednoumlje i totalitarizam. Baš kroz razlike u aktivističkom pristupu se iskazuje demokratski pluralizam LGBT zajednice, a tako se i najbolje šire prostori slobode. Malo mrkvom, malo batinom, malom Povorkom ponosa, malo tužbom na sudu, malo autanjem u medijima, malo tribinom o LGBT temama, malo edukacijom, malo provokacijom itd.

I dalje ima mnogo sretnih i dugotrajnih ljubavnih veza među gej ljudima, što je zapravo ogroman uspjeh jer se za svaku od njih moralo, ponekad i krvavo, izboriti. A oni koji papagajski govore da "nema ljubavi u gej svijetu" time najviše štete sebi samima, isključujući se iz mogućnosti da tu ljubav dožive

Još jedan problem s ovakvim stavom jest da on onemogućava itekako potrebnu konstruktivnu kritiku aktivističkog rada, koji je u mnogo čemu javan, pa onda i podložan sudu javnosti. Ali da bi se to shvatilo treba ipak i malo više znanja i malo više razmišljanja od fantazije o svim aktivistima kako se držeći za ruke pjevaju 'Kumbaya', iz čega potezom čarobnog štapića ubrzo nastaje globalna LGBT ravnopravnost.

ma

"Time je poslana pogrešna slika u javnost o nama"

Klasik hrvatske autohomofobije, bezvremenski hit koji LGBT zajednica pjeva otkako u Hrvatskoj postoji aktivizam. Besmislen na dvije jednako važne razine. Prva je bezočno licemjerje takve kvazikritike, jer je to rečenica koju redovito i najviše izgovaraju oni koji u javnost ne šalju ama baš nikakvu sliku. Tu se zauzima sljedeća pozicija: ja neću učiniti baš ništa, ali ću tebi koji činiš nešto – bez ikakve moje podrške i uz dosta opstrukcije – zamjerati što ono što činiš nije onakvo kakvo ja zamišljam da treba biti. U pitanju je stav koji je duboko poremećen i građanski jadan, jer se nedostatak vlastite odgovornosti logičkim vratolomijama pretvara u progon onih koji su građansku odgovornost preuzeli. I naravno, postoji jedan tako bjelodan i jednostavan način da svatko tko misli da se ovime ili onime šalje pogrešna slika u javnost pošalje sliku kakvu misli da javnost treba vidjeti – svoju vlastitu!

Taj komunikacijski šum u kanalu iznimno šteti emancipaciji i borbi za LGBT ravnopravnost, jer najmlađe pripadnike LGBT zajednice kontaminira defetizmom i odobrava, pa i potiče autohomofobiju, dok se s druge strane kapaciteti emancipiranih troše i u suprotstavljanju takvim, da prostite, pizdarijama, koje su opasna sabotaža aktivizma

Druga razina problema jest nerazumijevanje da se sloboda i ravnopravnost LGBT zajednice mjeri ne kroz prihvaćanje onih pedera koji su idealna slika dobrostojećeg i profinjenog fashion geja iz fantazija homofoba (jebiga, samo je jedan Dražen Ilinčić!), nego kroz prihvaćanje baš svih onih u LGBT zajednici koji su drugačiji od toga. To što ja nikad neću hodati u suknji ne znači da napad na dečka koji hoda u suknji nije i napad na mene; itekako jest! A šalje li on svojim hodanjem u suknji pravu ili krivu sliku javnosti, totalno je nevažno. Važno je da on na to ima pravo i da zbog toga ne bi smio biti diskriminiran. No, ako vam je stalo da se pored mladića u suknji pošalje u javnost i slika pristojnog pedera u odijelu i s kravatom, slobodno stanite pokraj dečka u suknji kad ga budu fotografirali. Simple as that.

Jer ono što je sto posto sigurno jest da nitko neće prestati nositi suknju (ili kako već to slati pogrešnu/krivu sliku u javnost) zato jer se to ne sviđa nekim autohomofobima. Ako ikada dozvolimo da autohomofobija bude vodeći princip LGBT politike, onda je bolje da se svi zajedno izjasnimo kao heteroseksualci i odustanemo od bilo kakvih LGBT prava.

"Pa neću se valjda s ljudima upoznavati tako da kažem svoje ime i onda dodam da sam gej"

Ili je možda ipak ovo bezvremenski klasik hrvatske autohomofobije te samosažaljenja i cmizdrenja? Konkurencija je žestoka. Odakle uopće krenuti s dekonstrukcijom ove kolosalne gluposti? Možda najbolje od aksioma o coming outu, koji glasi: "Svatko tko je aut zna i kako je to biti u ormaru, jer smo svi rođeni u ormaru i tamo smo proveli dio života, dok oni koji su u ormaru ne znaju kako je to biti aut. I znanje i iskustvo u vezi s coming outom očito su daleko veći kod onih koji su aut, nego kod onih koji nisu. Zato nema smisla slušati bilo kakve savjete oko autanja od onih koji to nisu proživjeli."

Trebalo bi biti skroz jasno da su Hrvati "isto sranje drugo pakovanje" u odnosu na svaki drugi narod svijeta, te da je ključna razlika između onoga što su Irci ili Poljaci postigli u odnosu na Hrvate to što potonji nisu ni pokušali. Zašto? Pa jasno je zašto – to kod nas ne može proći

Naime, nitko tko je aut se NIKAD nije nekome išao predstavljati na taj način. Kroz godine sam upoznao stotine, pa možda i tisuće LGBT ljudi koji su aut i nitko od njih se NIKAD nije s drugim ljudima upoznavao na taj način. Ta rečenica se u realnosti NIKAD ne izgovara, riječ je o najglupljoj autohomofobnoj izmišljotini. Ali, ona je jako dobra ilustracija toga kako ljudi u ormaru zamišljaju aut život i koliko pojma nemaju o njemu. Jer svi koji su potpuno aut, dakle slobodni u izražavanju svoje seksualne orijentacije, znaju da proces coming outa u jednom trenutku dovodi do situacije kada više jedva da ikome moraš izravno deklarirati da si gej.

spoe

Zaključak

Ima još dosta standardnih samosažaljivih cmizdrenja (jedan od mojih favorita je kako to da zagrebačka Povorka ponosa nije ista kao ona u Londonu ili Berlinu, no ne treba zaboraviti ni mizogino pedersko zgražanje nad vaginom, koja im se nije gadila dok ih je rađala, ali posvetiti se svakome pojedinačno bi zahtijevalo još stranice i stranice teksta. Zato za kraj vrijedi još jednom istaknuti da je samosažaljenje i cmizdrenje hrvatske LGBT zajednice em totalno nekonstruktivno, em zapravo ide na ruku homofobima, em je direktan proizvod i posljedica autohomofobije. Možda je ipak najgore od svega što sve te uobičajene žalopojke svjedoče o ogromnom izostanku autentičnosti i individualnosti u hrvatskoj LGBT zajednici, jer različiti ljudi iz različitih generacija i različitih društvenih konteksta svi zajedno pričaju, skoro od riječi do riječi, iste gluposti.

Taj komunikacijski šum u kanalu iznimno šteti emancipaciji i borbi za LGBT ravnopravnost, jer najmlađe pripadnike LGBT zajednice kontaminira defetizmom i odobrava, pa i potiče autohomofobiju, dok se s druge strane kapaciteti emancipiranih troše i u suprotstavljanju takvim, da prostite, pizdarijama, koje su opasna sabotaža aktivizma.

Dakle, ako je sve što imate za reći neko od općih mjesta hrvatske (auto)homofobije, bolje je da ništa ne kažete. Ispast ćete pametniji.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.