U danima nakon zagrebačkog Prajda u medijima se objavilo više komentara od, barem nominalno, heteroseksualnih komentatora koji su dobrohotno i maksimalno patronizirajuće objašnjavali pederima i LGBT aktivistima što bi oni trebali činiti i što bi trebali misliti te kakve bi pozicije trebali zastupati i kakva uvjerenja imati.

Bio je to festival mansplaininga koji je bio fakat smiješan do suza, ponajviše zbog toga što su ti komentatori (od Indexa do dnevno.hr; jedini izuzetak je pronicljiv tekst Marija Kikaša na Biltenu) nastupali s pozicije kakti iskrene brige za stranputice LGBT politike i upozoravali da hrvatski LGBT aktivizam zapravo nanosi štetu LGBT zajednici, što tako očito demantira realnost i povijest 15 godina aktivizma u Hrvatskoj da doista nema smisla iznositi argumente zašto velika većina tih tekstova nema ni trunke vjerodostojnosti.

Ali vrijedi zabilježiti da je tako bilo, jer je to još jedan pokazatelj koliko je hrvatsko društvo otišlo naprijed u pravima LGBT građana, čak toliko da nas se tretira kao još jedan društveni subjekt kojemu hrvatski kolumnizam mora dijeliti svoje savjete.

Hoće nas ljevičari, hoće nas liberali

No, u svemu tome začela se i jedna zanimljiva polemika, koja je doduše vođena na nivou nenamjerne parodije, s obzirom da se čini kako njezini sudionici ili totalno nemaju pojma ili tek ograničeno znaju išta o LGBT povijesti, politici i teoriji, što ih nije spriječilo da se raspišu baš o tim temama u kontekstu LGBT ravnopravnosti i njezina odnosa prema kapitalizmu odnosnu socijalizmu. Ukratko, ljevičari i liberali su se počerupali oko toga kome se LGBT zajednica treba politički prikloniti iz čega je ključni zaključak za LGBT zajednicu da je, kako bi se to narodsko-muškošovinistički reklo, postala poželjna udavača. Hoće nas i ljevičari, hoće nas i liberali; koga izabrati?!

Izvor homofobije i sveopće diskriminacije LGBT populacije je heteropatrijarhat, koji na ovom svijetu postoji milenijima dulje nego bilo kakav kapitalizam ili socijalizam/komunizam

Sve je zapravo započelo u svojoj jednostavnosti i konzekventnosti genijalnim aktivističkim potezom nekolicine ljudi na Povorci ponosa, koji su došli s transparentima na kojima je pisalo "Kapitalizam je gay friendly" i "Kapitalizam se ne uvlači u krevete, država da", koje su nosili samodeklarirani hrvatski libertarijanci. Naravno, na zagrebačkom Prajdu je vidljiva bila i Radnička fronta, koja je pak solidarno izražavala podršku potlačenim pederima koji su ove godine marširali u ime antifašizma (što je, inače, izvrsna odluka organizatora, koja naravno nije riješila niti jedan strukturalni problem Prajda ali ga je bar još za ovu godinu učinila politički relevantnim), ali show im je ukrala šačica libertarijanaca (kojih u Hrvatskoj ima otprilike dvostruko manje nego Radničke fronte?), koja je s par transparenata uspješno "hakirala" Povorku ponosa kako bi skrenula pažnju na svoja ideološka stajališta o odnosu kapitalizma i LGBT prava. S obzirom na reakcije, bio je to pun pogodak, kao neki od najboljih poteza u hrvatskom LGBT aktivizmu – jeftina i dalekodometna direktna akcija s jasnim medijskim učinkom, koja tjera na raspravu.

I kapitalizam i socijalizam su dugo bili inficirani heteropatrijarhatom

Nažalost, rasprava koja je uslijedila nije baš imala previše smisla jer se ispostavilo da ljudi koji u njoj sudjeluju nemaju neka osnovna znanja o tematici koje su se dohvatili. Teško je odlučiti se što ima manje smisla, tekst Nenada Bakića s njegova popularnog neoliberalnog bloga (u kojemu još piše o nekakvom "homoseksualizmu") ili ljevičarska reakcija objavljena na Libeli (koji misli da je kapitalizam izvor homofobije), da spomenem samo dva primjera. Pa evo malo LGBT teorije za početnike: izvor homofobije i sveopće diskriminacije LGBT populacije je heteropatrijarhat, koji na ovom svijetu postoji milenijima dulje nego bilo kakav kapitalizam ili socijalizam/komunizam.

Dapače, i kapitalizam i socijalizam su dugo vremena i sami bili inficirani heteropatrijarhatom i heteroseksizmom (te još uvijek i jesu, ali u mnogo manjoj mjeri), jer su se i oni rodili u njega, baš kao što je u njega i dan-danas rođena svaka LGBT osoba na svijetu.

Jedino na što LGBT zajednica treba paziti jest da autonomno artikulira svoje političke pozicije i aktivističke politike, bile one lijeve ili liberalne, jer je jako opasno prepustiti drugima da govore u tvoje ime

Ali, i kapitalizam i socijalizam su – svaki sa svoje specifične pozicije – donekle radili na slabljenju heteropatrijarhata, kapitalizam kroz tretiranje svih ljudi kao svojih potrošača (pa tako isti doista jest gay friendly, potrebno je samo da budemo dobri potrošači, što mnogi homoseksualci nedvojbeno jesu), a socijalizam kroz emancipaciju žena i pokušaje reforme obitelji. S druge strane, i kapitalizam i socijalizam su u svojim zemaljskim iteracijama bili itekako, pa i smrtonosno, homofobni, te je smiješno da se kapitalisti i neoliberali busaju u prsa oko svoje naprednosti po pitanju LGBT prava.

Najgluplji bi potez bio da se sada zakrve lijevi i liberalni pederi oko ideoloških marginalija dok HDZ priprema povratak na vlast i orbanizaciju Hrvatske

Kao što to ne bi trebali činiti ni suvremeni socijalisti. Konkretno, dok su u socijalističkim zemljama pedere proskribirali kao buržujske bolesnike i zatvarali u logore, u kapitalističkim su ih istovremeno masovno slali na prinudne elektrošokove i također, posve u skladu s tadašnjim zakonima, tjerali u zatvore. Isto kao što su danas i kapitalističke SAD i socijalistička Kuba podjednako gay friendly. Do skoro istog se rezultata došlo drugim putevima, naravno, ali u tome se iskazuju razlike kapitalizma i pripadajućeg mu liberalizma i socijalizma i komunizma.

Samo treba malo poznavati povijest i razumijevati društvene procese

Naime, LGBT ravnopravnost je savršeno kompatibilna i s kapitalizmom i sa socijalizmom, što znači da pederi mogu biti i za jedno i za drugo, kako god sami odluče kao slobodni ljudi. O toj polivalentnosti političkog pederluka (to bi zapravo bio – homoseksualizam!) svjedoči i nastanak suvremenog pokreta za LGBT prava, koji je niknuo redom u kapitalističkim zemljama, ali na pozicijama političke ljevice.

Uostalom, s istih se pozicija rodio i hrvatski LGBT aktivizam, što je skroz očekivano s obzirom na emancipatorski potencijal lijevih ideja, kao što je i skroz očekivano da ga sad želi kooptirati i (neo)liberalni kapitalizam.

I kapitalizam i socijalizam su u svojim zemaljskim iteracijama bili itekako, pa i smrtonosno, homofobni, te je smiješno da se kapitalisti i neoliberali busaju u prsa oko svoje naprednosti po pitanju LGBT prava

Sve se odigrava po savršenom redu, samo treba malo poznavati povijest (uključujući i onu LGBT pokreta) i razumijevati društvene procese. Ono što pak, nadam se, slijedi u nadolazećem periodu jest javna, jasna i koherentna pojava konzervativne politike koja zastupa LGBT ravnopravnost; nastat će ludo zabavan krš kad krene taj fajt. 

Jedino na što LGBT zajednica treba paziti jest da autonomno artikulira svoje političke pozicije i aktivističke politike, bile one lijeve ili liberalne, jer je jako opasno prepustiti drugima da govore u tvoje ime. Pritom se također ne smije zaboraviti da su ljevica i liberali prirodni saveznici u borbi protiv klerofašizma, odnosno ne prepustiti se pubertetskim strastima pravovjernog frakcionašenja dok se neprijatelji ujedinjavaju da te zgaze. Veoma je važno moći razlikovati što je najbitnije, što je manje bitno a što je nebitno u realpolitičkom kontekstu hrvatskoga društva; najbitnije je ne dopustiti nadmoć klerofašista.

Dugine boje pokazuju ispravan društveno-politički pravac LGBT pokreta, aktivizma i zajednice – ljevičarska crvena, narančasta demokršćanska, liberalna žuta, ekološka zelena, pa čak i konzervativna plava. Ljubičasta je tu jer smo fešn i znamo koja je boja najljepša

Surađivati s neistomišljenicima oko stvari koje su zajedničke

Uostalom, ljudi koji su sigurni u svoja politilčka uvjerenja, pa ne pate od kompleksa vječnog dokazivanja istih sebi i svima drugima, mogu u skladu s demokratskim pluralizmom surađivati s neistomišljenicima oko stvari koje su im zajedničke. Najgluplji bi potez bio da se sada zakrve lijevi i liberalni pederi oko ideoloških marginalija dok HDZ priprema povratak na vlast i orbanizaciju Hrvatske.

U svakom slučaju, LGBT ljudi kojima je stalo da vlastite ravnopravnosti mogu bez problema biti i ljevičari i liberali. Važno je da sami odluče što su i zašto su to. Ako to učine, onda im neće bauk biti topli brat ili sestra koji im nisu ideološka kopija. Jer jedna od najvećih snaga LGBT zajednica i njezin ogroman doprinos cijelom čovječanstvu jest različitost i raznolikost, koliko god nekad naporna i komplicirana bila.

Dok su u socijalističkim zemljama pedere proskribirali kao buržujske bolesnike i zatvarali u logore, u kapitalističkim su ih istovremeno masovno slali na prinudne elektrošokove

Naš je simbol šarena zastava duginih boja, te bi najgori samoponištavajući poraz za LGBT pokret bio učiniti ga monokromatskim. Dugine boje pokazuju ispravan društveno-politički pravac LGBT pokreta, aktivizma i zajednice – ljevičarska crvena, narančasta demokršćanska, liberalna žuta, ekološka zelena, pa čak i konzervativna plava. Ljubičasta je tu jer smo fešn i znamo koja je boja najljepša.

Primijetit ćete, nema na duginoj zastavi ni crne ni smeđe. Pa naravno, jer to su boje nacifašizma.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.