HRFF 2016

Autorica prve hrvatske lezbijske superjunakinje, slikarica Helena Janečić, otkrila je nedavno u medijima kako radi na novom strip-projektu. Bio je to povod za usporedbe novog materijala s čuvenom Horny Dyke te razgovor o doživljaju Amerike, financijama, životu s mamom i, naravno, ljubavi prema stripu.

 

Predstavi nam svoj novi projekt.
– Radi se o autobiografskom stripu o mom životu u Osijeku koji će govoriti o svakodnevici s mamom, lezbijskoj egzistenciji u malome mjestu, odnosu s djevojkom, druženju s prijateljima. Voljela bih da strip ima više od 100 stranica i tu me čeka veliki posao. Ako uspijem dobiti financijsku potporu, izrada stripa će ići brže i nadam se da bi već sljedeće godine mogao biti gotov. Izrada stripa je full time posao, potrebno je raditi od 8 do 12 sati dnevno. Tijekom tog rada nemoguće je prihvaćati druge poslove koji bi osigurali zaradu nužnu za život.

Tvoj prvi strip bio je Horny Dyke.
– Svi koji čitaju stripove zamišljaju sebe kao superjunake, i to je sasvim normalna stvar, tako da je i moja fantazija bila da kreiram superjunakinju na svoju sliku i priliku i udahnem joj unutarnji život koji je sličan mome. Dakle Horny Dyke je gej superjunakinja koja nosi traperice, pamučnu majicu kratkih rukava i udobne cipele. Ona pomaže djevojkama i ženama u svakodnevnim poslovima i tako ih i zavodi. Ona ironizira superjunački strip i stereotip superjunaka.

Avanture Horny Dyke sakupljene su u strip album "Horny Dyke na rubu konvencije" koji je izišao 2011. i okupio je sve kratke stripove koje sam radila posljednjih nekoliko godina i koji su izlazili u fanzinima i časopisima u regiji.

Mislim da Horny Dyke treba poslati na rodne studije i na taj način joj pomoći da osvijesti svoje stereotipno ponašanje

HORNY DYKE ISTA JE KAO I MUŠKI SUPERHEROJI

Prošlo je par godina otkad sam crtala stripove o Horny Dyke i s tim vremenskim odmakom sam shvatila da je Horny Dyke ustvari ista kao i muški superheroji te perpetuira šablonu da su žene bespomoćne i da ih treba spašavati i uskakati im u pomoć. Znam da je radnja u superjunačkim stripovima takva da mora postojati junak i netko kome treba pomoć, ali to se može postići i na drugačiji način. Mislim da Horny Dyke treba poslati na rodne studije i na taj način joj pomoći da osvijesti svoje stereotipno ponašanje.

Imaš profil na stranicama galerije Saatchi. Uspijevaš li nešto prodati preko njega?
– Profil na Saatchiju imam već sedam godina. Svako malo bih stavljala nove radove, apdejtala i održavala profil, ali ništa se nije događalo. Kad sam već odustala od ideje da će se tamo išta prodati, prošle godine sam prodala jednu sliku. Sada vjerujem da to stvarno funkcionira!

Neke od slika koje prodaješ preko tog profila su slike na kojima su Sophie Marceau i Lana Del Rey. Objasni malo zašto si ih naslikala.
– Sophie Marceau i scena iz filma" La Boom" je hommage mladenačkoj simpatiji. Sophie je slatka, ta scena je slatka, lijepe su boje, dovoljan razlog za sliku.

Što se tiče Lane Del Rey, sviđaju mi se njezine pjesme. Slušam ih dok radim, inspirativne su. Zanimljiv mi je način na koji ona predstavlja Ameriku, scene u spotovima su divne, neuobičajene, kadrovi su zanimljivi i to je bilo dovoljno da me privuče.

Pet godina si živjela u Americi. Što ti nedostaje od tamošnjeg načina života?
– Fale mi neke male stvari, američki doručak - pečena jaja, američke palačinke prelivene sirupom od javora i kava, i to da mogu kupiti auto od jedne plaće.

Jesi li otkrila koji dobar strip dok si živjela tamo?
– Tamo sam naišla na strip "Preacher" koji je pravo američko mačo štivo. Tek kasnije nakon što sam se vratila iz Amerike sam otkrila Alison Bechdel i "Dykes to Watch Out For" i druge sjajne stripove.

Gdje si studirala?
– Studirala sam u Južnoj Karolini. To je bilo jako lijepo iskustvo, ljudi su topli i otvoreni, uvijek spremni pomoći. Iako sam imala predrasude prema toj regiji kao izrazito religioznoj, ispostavilo se da su ljudi jako tolerantni, prihvaćaju različitosti.

Foto: Helena Janečić/Facebook

POVRATAK U HRVATSKU KAO UPAD U ŠPIJUNSKI FILM

Ima li sličnosti između Karoline i Hrvatske?
– U vjerskom pogledu da jer ove dvije zemlje pripadaju istoj vjeri, ali na različiti način ispoljavaju svoju religiju. Jako me iznenadilo što tamo neki mladi ljudi žive po kršćanskim načelima, što nije slučaj u Hrvatskoj.

Južna Karolina je jedna od najkonzervativnijih država Amerike, ali su svejedno daleko napredniji po pitanju LGBT svakodnevnice. Imaju udruge, klubove i gej zajednica je vidljiva. U Hrvatskoj toga nije bilo dugo vremena, barem dok sam ja odrastala.

Je li ti bilo teško vratiti se u Hrvatsku?
– Bilo mi je u početku teško bez vidljive gej zajednice. Sve je bilo skriveno na forumima, iza nickova, nalazimo se na tajnim mjestima, komuniciramo u šiframa. Kao da sam upala u špijunski film, a navikla sam se na otvorenost i život bez straha. Stvari su se ovdje pokrenule s vremenom.

Misliš li da je gej tinejdžerima danas lakše odrastati u Osijeku danas nego što je tebi bilo?
– Mislim da da. Svugdje se spominje riječ "gej". Na internetu se može doći do informacija, ima zbivanja koja su otvoreno gej, postoje udruge, sadržaji. Postoji zajednica. Nije sve skriveno kao prije. Naravno da je tako lakše. Ja sam mislila da sam jedina u razredu, jedina u školi, jedina u Osijeku koja je gej. Kako bi mi bilo puno lakše da je netko u školi bio gej i da se o tome otvoreno pričalo, da to nije bio bauk.

Kao mala sam crtala Tarzana i He-mana i superjunake i poistovjećivala sam se s njima, nisam crtala princeze

Osim u Americi, živjela si i u Njemačkoj. Kako je došlo do preseljenja u Berlin i zašto si se iz njega vratila?
– Do preseljenja je došlo iz želje za rastom u umjetničkom i poslovnom smislu. Također sam htjela biti u okruženju gdje je gej scena normalna i prihvaćena. Bilo mi je lijepo vidjeti lezbijske i gej parove na ulici i u trgovini kako se drže za ruke. Vratila sam se jer nisam htjela ostati pod svaku cijenu. Pokušala bih upisati master i tako si srediti boravak tamo.

U nekom starom intervjuu si rekla da je sviranje gitare i crtanje bio dobar način za privlačenje pažnje djevojaka. Daju li se Njemice i Amerikanke smotati pomoću istih alata?
– Njemice nisam "motala", bila sam tamo sa djevojkom. Uostalom sve žene su različite i nikad ne pristupam na isti način. Moja djevojka recimo nije pala na moje sviranje gitare. Zamislite?! Kako je to moguće?

Foto: Helena Janečić/Facebook

AKO ŽIVIŠ S MAMOM, MORAŠ ŽIVJETI PO MAMINIM PRAVILIMA

Kao freelancer živiš s mamom. Kako to izgleda?
– To će biti jedna od tema u stripu, naš zajednički život. Kao umjetnik si primoram da živiš s roditeljima, primanja nisu sigurna. Ako živiš s mamom moraš živjeti po maminim pravilima. Imam 35 godina, ali mama svejedno pita "jesi gladna, kamo ideš, kad se vraćaš". Imam svu slobodu kretanja, ali ipak… (smijeh). Mislim da dosta ljudi u Hrvatskoj ima sličnu situaciju i da će se moći povezati s tim.

Jedan od izvora prihoda za freeelancere je rad za vanjsko tržište.
Ovdje postoji nevjerojatna strip-scena koja opstaje unatoč malim financijskim sredstvima, uglavnom zahvaljujući entuzijazmu crtača. Nema strukture, mašinerije, izdanja koja bi se prodavala dovoljno uspješno na kojima bi čovjek radio i zarađivao. Strip-crtači, uglavnom stariji, traže poslove vani crtajući za strane izdavače. Crtaju za Francuze, Amerikance, Talijane i tako se snalaze i zarađuju kroz strip. Voljela bih probati crtati za nekog izdavača, da vidim kako to izgleda. Imaš rok, broj stranica, plaću.

Moja djevojka nije pala na moje sviranje gitare. Kako je to moguće?!

Radiš po narudžbi?
– Ljudima se jako sviđa ideja stripa. Nerijetko se desi da osmisle scenarij sa pričom iz osobnog života i onda mi se obrate sa željom da napravim strip. Taj proces bude jako zanimljiv, dođe i do izmjena, usklađivanja dijaloga, da na kraju budemo svi zadovoljni.

Radim i slikarske portrete. Imam kolekcionare koji prate moj rad, pa nekad naruče određenu temu u mom stilu.

U kojim tehnikama najčešće radiš?
– Kad crtam strip volim klasične stripovske tehnike, tuš, vodene boje. Kad slikam najčešće radim s akrilom jer je praktičan i razrjeđuje se s vodom. Strip-crtačke tehnike su mi posebno drage jer su jednostavne i jeftine, ako pogriješiš podereš papir i nacrtaš ponovo. S platnima se ne mogu razbacivati, ne mogu eksperimentirati, moram biti sigurna. Strip brže ide… ali onda opet moraš napraviti tisuću stranica. I strip i slikanje zahtijevaju puno vremena.

Foto: Helena Janečić/Facebook

Imaš li crtačke uzore ili možda autore koje posebno voliš?
– Na netu, Facebooku, Tumblru, Googleu svaki dan nalazim radove koji me inspiriraju. Ili uzmem neke novine da ih podmetnem dok slikam i vidim neku tako dobru ilustraciju i oduševim se. Oduševljavaju me strip autori koji rade za nezavisnu scenu, slični meni. Nitko ne radi za velikog izdavača. Jedna osoba radi sve, crtamo, skeniramo, radimo dizajn. Kolega slikar Stipan Tadić objavljuje svoje stripove na Facebooku, ima blog, crta situacije iz svog života i jako mi se sviđaju njegovi stripovi. Miron Milić je dosta inspirativan. Boris Stanić iz Srbije crta na rubu apstrakcije, jako mi se sviđa njegov izričaj. Nina Bunjevac je nivo iznad nas, stripovi su joj kultni, ima svjetski ugled. Ona je netko što bih ja htjela biti. Volim čitati strip Katarine Gaj na Facebooku, crta jednostavne a slatke priče i ima preko 3000 followera, čemu se divim. Neizostavno je da spomenem Irenu Jukić Pranjić jer bez njezinog truda i vizije neki stripovi ne bi nikad bili okupljeni na jednom mjestu.

MOJA STRIP JUNAKINJA JE BAREM U UDOBNOJ ODJEĆI I NIJE POLUGOLA

Jesi li čitala Lavandermana?
– Nisam.

On je, čini mi se, uz Horny Dyke, jedini hrvatski strip-junak u ovom stoljeću.
– Oboje zvuče kao da nisu iz Hrvatske. "Lavanderman" i "Horny Dyke". Zvuče kao da su američki junaci, nemaju nikakve veze s Hrvatskom. Zato sad radim nešto totalno domaće. Zadnjih godina izašlo je puno filmova snimljenih prema stripovima. Jesi li gledala npr. Watchmene, 300, Sin City?
Watchmene sam samo prolistala, crtež je stvarno dobar, ali film je opet ista šablona. Tipovi su nabildani, ženske su polugole…

U načelu, i Horny Dyke je strip sa šablonama; superjunak i žena u nevolji. Ona spašava žene i perpetuira te šablone, ali barem sam napravila da je strip junakinja u udobnoj odjeći i nije polugola.

300 nisam bas nešto doživjela iako je lijepo nacrtan. Sigurno je bio gušt crtati mišićava tijela. Sjećam se, kao mala sam crtala Tarzana i He-mana i superjunake i poistovjećivala sam se s njima, nisam crtala princeze.

"Sin City" strip i film jako volim. To je mačo priča s mačo likovima, ali vizualno mi je strip predivan.

Foto: Helena Janečić/Facebook

Posjećuješ li striparnice? Koji si zadnji strip kupila?
– Obožavam posjećivati striparnice i strip štandove na sajmovima. Može se naći zanimljivih i super nacrtanih stripova za prihvatljive cijene. U Zagrebu ima jedna mala striparnica u Preradovićevoj, toliko je mala da se dvoje ljudi jedva mimoiđu između polica. Tamo znam provesti po sat vremena listajući stripove. Ograničena sam sa budžetom tako da izdvojim novce baš za posebne stripove koje onda držim kraj radnog stola i često listam.

Osim polovnih "Dylan Dogova", zadnje sam kupila strip album u Berlinu, "17. juni" strip-crtačice Kitty Kahane. Na njemačkom je i tek ponešto razumijem jer sam učila njemački ali mi se jako svidio crtež, i to mi je dovoljan razlog da ga kupim.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.