HRFF 2016

Kako se autati najmlađima iz naše obitelji i bliskog okruženja? Na koji im način objasniti predrasude i kako se nositi s još uvijek poprilično homofobnim društvom?

Potaknuti pričom koju je s nama podijelila poznata stand-up komičarka Marina Orsag o tome kako se autala osmogodišnjoj nećakinji, o toj smo temi popričali s psihologinjom Sandom Puljiz Vidović, ravnateljicom Centra za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica, psihologinjom Sandrom Tolić iz Dječjeg doma Zagreb, neuropsihijatricom i specijalistom dječje i adolescentne psihijatrije prof.dr.sc. Vesnom Vidović s poliklinike A.B.R, te Ivom Žegurom, mr. spec. kliničke psihologije s Klinike za psihijatriju Vrapče.

Način na koji je Marina o toj osjetljivoj temi popričala s malenom nećakinjom dobio je sve pohvale naših sugovornica kao dobar putokaz za odgovor na pitanje kako se autati djeci. Svaka je obitelj jedinstvena, baš kao što je i svako dijete individua za sebe. To je zapravo "razgovor o različitostima, prihvaćanju različitosti i iskrenosti ", smatra Sanda Puljiz Vidović.

Sve je lakše ako dijete raste u okruženju otvorenom prema različitostima

"Marina je odabrala jako dobar način, rekla je sve iz srca, a kad se tako govori nema greške koliko god bilo teško. Kad i kako, mislim da je to individualno, nema recepta, ali to je općenito važno i za sva teška pitanja koja treba reći djetetu – nema razlike je li riječ o autanju, razvodu, nekoj teškoj bolesti. Teško nam je reći, jer je nama teško, a puno veći problem je zbog okoline i društva koje to osuđuje. Osobno mislim da bi bilo lakše tako nešto reći u Danskoj nego kod nas, dakle u jednoj zemlji u kojoj je razvijenija demokracija od naše. Ako dijete raste u okruženju otvorenom prema različitostima puno je lakše nego ako odrasta u obitelji koja ne prihvaća različitosti", kaže Puljiz Vidović.

Danas je najlakše u društvu biti u većini. Teško je djetetu pojasniti tuđe predrasude, s razumijevanjem prema ljudima. Djecu bi trebalo učiti prihvaćanju različitosti. I prema nacionalnim, seksualnim manjinama, ovdje je homoseksualnost samo povod da govorimo o tome

Dodaje i kako "djeca osjećaju i znaju bez obzira ako se skriva nešto, to je puno teže i kompliciranije za njegov razvoj, ne učimo ga poštenju nego laži" i svakako preporuča ako roditelji smatraju da trebaju djetetu za nekog otkriti da je gej, "da to učine na s poštovanjem prema svakoj osobi, ne kao tračanje", savjetuje Puljiz Vidović.

Sandra Tolić također smatra da je "najbolji način – autentičan način".

"Pročitala sam članak o tome kako se Marina Orsag autala svojoj nećakinji, ali isto tako sam čula puno iskustava autanja najmlađim članovima obitelji i ono što zapravo u velikoj većini slučajeva čujem su iznenađene reakcije poput ‘Njemu/njoj je to bilo sasvim OK!’. Dok su mala, djeca još nisu ‘puna’ stigmatizacije društva i reagiraju puno prirodnije i iskrenije na situacije koje ih okružuju. Stoga, kao što sam rekla na početku, najbolje je na vama autentičan, iskren, podržavajuć i strpljiv način objasniti o čemu se radi. Djeca odmah ‘prokuže’ o čemu je riječ, puno više znaju i shvaćaju nego što mi često mislimo i zato je bitno pristupiti im na taj način. Bitno je dati im vremena da razmisle, da propituju, da se zainteresiraju, da sami dolaze do zaključaka kroz pitanja", smatra Tolić.

Svaki coming out vraćanje je samome ili samoj sebi

Ona preporuča i da je u ovakvim situacijama "dobro što manje pričati, a što više slušati djecu i odgovarati na njihova pitanja, jer su po prirodni znatiželjni".

Iva Žegura ističe kako ne postoji neko čvrsto "pravilo" i "koraci" prema kojima bi se LGBT osobe trebale autati svojoj okolini i odraslima i mlađim članovima i članicama obitelji". Otkriva i kako su braća i sestre, uz prijatelje i prijateljice prvi kojima se autaju LGBT osobe svih životnih dobi.

"Kad braća i sestre odrastaju zajedno i ako imaju dobru komunikaciju vrlo se često dogodi da se spontano autaju jedni drugima i da brat ili sestra, ili pak sestrična ili bratić neke LGBT osobe, naročito ako su ista ili slična generacija i ako se često obiteljski druže, naprosto to "osjete", "znaju" o svom bratu ili sestri ili bratiću ili sestrični, odnosno razgovaraju o tome kao što i heteroseksualni mladi razgovaraju o simpatijama, curama i dečkima koji im se sviđaju, o prvim dejtovima, poljupcima itd.

Djeca odmah ‘prokuže’ o čemu je riječ, puno više znaju i shvaćaju nego što mi često mislimo i zato je bitno pristupiti im na taj način. Bitno je dati im vremena da razmisle, da propituju, da se zainteresiraju, da sami dolaze do zaključaka kroz pitanja

U velikoj većini slučajeva ovo autanje među braćom i sestrama prođe na način da LGBT osobe budu podržane i prihvaćene. Najčešće su braća i sestre, uz prijatelje i prijateljice, prvi kojima se autaju LGBT osobe svih životnih dobi. No, nekad se zna dogoditi da netko od braće ili sestara kaže roditeljima. Sve bude dobro ako su roditelji spremni prihvatiti, no ukoliko su neinformirani ili homofobni, nastaju problemi za maloljetnu LGBT osobu, a također dolazi i do produbljivanja nepovjerenja između braće, odnosno do udaljavanja ili sukoba", kaže Iva Žegura, koja ukazuje i na još jednu dimenziju svakog autanja.

"Svaki coming out zapravo je vraćanje samome ili samoj sebi, polaženje od istinskog vlastitog ja i dobro ga je učiniti na autentičan način, onda kad smo prihvatili samog/samu sebe i možemo s manje-više razriješenom autohomofobijom stati pred druge svjesni da je naša seksualna orijentacija samo jedan dio našeg identiteta".

Djeca automatski prepoznaju neiskrenost, zato je istina bolja od laži

Vesna Vidović kaže kako je "dirljiva priča Marine Orsag lijepo opisala način na koji to najbolje izvesti". Također smatra kako je svaka situacija posebna, a instant-rješenja ne postoje.

"Jako sumnjam u sve instant-recepte kako nešto treba napraviti, jer svaka je situacija posebna, ovisi o mnogim stvarima i samim ljudima. Pri tome treba jedino voditi računa da su djeca veoma osjetljiva na muljanje i prikrivanje, budući da im je psihičko funkcioniranje bliže nesvjesnom i da svaku neiskrenost u drugome automatski prepoznaju, i da je istina bolja od laži, jer neizvjesnost rađa u djetetu veću tjeskobu i nesigurnost", kaže.

Nažalost, naša se djeca svakodnevno susreću s predrasudama u svojoj okolini, danas više nego ikada, pogledajte samo podjele na osnovi nacionalnosti, vjere, bogatstva, to je već jasno svima u vrtiću tako da usporedbi ne bi trebale nedostajati

Jasno je kako razgovor također treba prilagoditi starosti djeteta, procijeniti koliko informacija treba čuti a da je prikladno za njegovu dob.

"Tu je na vama da procijenite koliko možete vi sami reći, a da vam ne bude neugodno. Ponekad malo humora dobro dođe za opuštanje situacije, ali treba biti oprezan do koje granice. Isto tako, bitno je koristiti riječi poput 'homoseksualac', 'gej’, 'lezbijka' kako bi dijete vidjelo da je to sasvim nešto normalno i da se ne koristi kao način vrijeđanja nekoga kako to često sami možemo čuti u svakodnevnici", savjetuje Sandra Tolić.

Nema pravila ni kod toga treba li čekati da dijete samo počne postavljati pitanja, smatra Sanda Puljiz Vidović. Treba slušati sebe, ali i biti spremni na negativnu reakciju djeteta.

"Za bilo što u životu što treba reći trebamo slušati sebe, vodeći računa i o drugoj osobi. Važno je razumjeti i da djetetova reakcija može biti različita, jer djeca žele biti ista kao sva druga. Djeci se teško razlikovati, to im nije lako. Što smo mi više pomireni sami sa sobom, lakše ćemo se nositi sa svim tim, bez obzira što se razlikujemo imamo biti pravo to što jesmo. Što ako dijete pokaže negativnu reakciju? Treba reći kako se razumije ta ljutnja, treba djetetu reći 'unatoč tomu ja te razumijem i volim te i napravit ću sve za tvoju dobrobit'. Važno je da je roditelj taj koji treba voditi priču i odgajati dijete. Kod nas to jest kompliciranije, ali djeci svakako treba reći. Ona osjećaju sve, imaju nesvjesne mehanizme i onda kupe takve obrasce ponašanja", rekla nam je Puljiz Vidović.

Prikrivanjem se djeci šalje negativna poruka

Davanjem informacija na način koji je prilagođen za dob dovodi dobar je pedagoški pristup koji vodi do razvoja zdrave, zadovoljne osobe koja će biti odgovorna i prema sebi i prema drugim osobama, kaže Iva Žegura, koja također upozorava na sve loše strane skrivanja istine od djece.

"Nešto skrivati, prikrivati, praviti se da ne postoji, nazivati pogrešnim imenima je loše i na taj način se djetetu stvara konfuzija između realnosti i tog nečega što služi za kamuflažu, šalje mu se negativna poruka i o njemu samom da ne razumije, da su određene teme, kao npr. seksualnost, koja je dio života svakog živog bića od rođenja pa do smrti nešto što je loše, što ne valja, čega se treba sramiti, zbog čega valja osjećati krivnju, mržnju, strah. To je ujedno i najefikasniji način kojim se možemo suočiti s homofobijom - odgajati educirane, odgovorne, tolerantne mlade osobe koje prihvaćaju život u svim njegovim različitostima umjesto da u nedostatku informacija i uslijed krivih informacija izrastaju u mlade i odrasle ljude koji će gajiti predrasude, dijeliti, mrziti i na bilo koji način ugroziti neku osobu koja je različita od njih, od boje kože, nacionalnosti do seksualne orijentacije ili pak rodnog identiteta.", ističe Žegura.

Ponekad malo humora dobro dođe za opuštanje situacije, ali treba biti oprezan do koje granice. Isto tako, bitno je koristiti riječi poput 'homoseksualac', 'gej’, 'lezbijka' kako bi dijete vidjelo da je to sasvim nešto normalno i da se ne koristi kao način vrijeđanja nekoga kako to često sami možemo čuti u svakodnevnici

Razlike u autanju mlađoj djeci i adolescentima pojašnjava Sandra Tolić.

"Postoji razlika utoliko što dijete razvojem može puno više shvatiti i o puno toga više promišljati. S mlađom djecom je bitno koristiti što jednostavniji rječnik kako bi razumjeli, te govoriti polagano u atmosferi i prostoru koji im ne bi previše odvlačio pažnju. Također i igra može biti neki način koji može i vama i djetetu olakšati razgovor. Kada djeca uđu u adolescenciju, tada počinju sve više razmišljati općenito o tome tko su i što se događa u njihovoj okolini, počinju kritički sagledavati na situacije i propituju sve, od autoriteta do društvenih vrijednosti i normi. Tada je zaista najvažnije pristupiti im s uvažavanjem i ravnopravnošću. Zajedno s njima komentirati i razgovarati, biti iskreni, te im između ostalog postavljati pitanja nad kojima će i oni moći sami doći do odgovora, a ako treba i debatirati bez osuđivanja i procjenjivanja", kaže Tolić.

Naša se djeca više no ikad susreću s predrasudama u okolini

Osim samog autanja bitno je djetetu pojasniti i s kakvim se sve reakcijama u društvu može sresti kad je riječ o homoseksualnosti. Ni odraslima nije lako razumjeti predrasude, pa kako to pojasniti djeci?

"Ljudi se uvijek boje različitosti i svoje strahove i neprijateljstva lako upravljaju na nekoga tko nije kao 'mi', a u ovom slučaju teorija govori o strahu koji izvire iz vlastitih nejasnih i potisnutih potreba. Naravno, to je teško objasniti djeci koristeći psihoanalitičku teoriju, međutim, nažalost naša se djeca svakodnevno susreću s predrasudama u svojoj okolini, danas više nego ikada, pogledajte samo podjele na osnovi nacionalnosti, vjere, bogatstva, to je već jasno svima u vrtiću tako da usporedbi ne bi trebale nedostajati", kaže Vesna Vidović.

Najčešće su braća i sestre, uz prijatelje i prijateljice, prvi kojima se autaju LGBT osobe svih životnih dobi. No, nekad se zna dogoditi da netko od braće ili sestara kaže roditeljima. Sve bude dobro ako su roditelji spremni prihvatiti, no ukoliko su neinformirani ili homofobni, nastaju problemi za maloljetnu LGBT osobu

Iva Žegura smatra kako našem društvu predstoji još mnogo vremena za edukaciju, za rješavanje različitih mitova na kojima počivaju predrasude, homofobija, heteroseksizam, seksizam, transfobija i netrpeljivost prema osobama koje su na bilo koji način različite ili čine manjinu u društvu.

"Razmislite koliko se loše sama sa sobom mora osjećati osoba koja ima potrebu apsolutno se stopiti s većinom, istaknuti se nad nekom drugom osobom, smatrati se vrednijom i superiornijom, braniti nekome prava koja imate kao većinska povlaštena skupina, braniti prava na znanstveno utemeljene informacije i edukaciju i na temelju toga drugima ugrožavati prava i slobodu na egzistenciju sve ugrožavanja života fizičkim nasiljem?! Sva ljudska bića jednaka su", zaključuje Žegura.

Sandra Tolić podsjeća kako se djeca rađaju bez predrasuda i kako je okolina ta "koja ih nerijetko na vrlo suptilne, ali i direktne načine ‘uči’ što je ispravno, a što nije". Na koji način s djecom razgovarati o predrasudama koje nas okružuju u društvu?

Roditelji djeci moraju pojasniti i agresivne reakcije na homoseksualnost jer će u životu nailaziti na homofobne osobe

"Djeca kao mala upijaju poput spužvica, ali još nemaju razvijeni sustav kritičkog razmišljanja i procjenjivanja ima li to veze s njima ili nema i razmišljaju li zaista oni tako ili ne. Važno je imati na umu da smo svi mi jednaki u različitosti i da ponekad ljudi ne razmišljaju isto kao mi, ali da to ne znači da su oni u pravu ili čak mi. Time im pokazujemo i da mi uvažavamo različitosti. Također, možemo im objasniti da isto tako kao što oni imaju pravo na igru, učenje, sigurnost, itd., isto tako i mi imamo različita prava i onda malo raspraviti o tome što se dogodi kada se ta prava krše. Time ih možda po prvi put upoznamo i s njihovim pravima. Pokušati razgovor dovesti na njihovu razinu i vidjeti imaju li oni u razredu nekoga tko krši njihova prava i vidjeti što oni misle zašto je to tako. Tu je isto tako važno biti kreativan, iskren i strpljiv, ali također oprezan i neosuđujuć jer je to jedno veće, društveno pitanje", upućuje Sandra Tolić.

S mlađom djecom je bitno koristiti što jednostavniji rječnik kako bi razumjeli, te govoriti polagano u atmosferi i prostoru koji im ne bi previše odvlačio pažnju. Također i igra može biti neki način koji može i vama i djetetu olakšati razgovor

Roditelji se moraju boriti s predrasudama i trebaju djecu upozoriti na mogućnost homofobnih ispada na koje će zasigurno naići u svojoj okolini, kaže Sanda Puljiz Vidović.

"Danas je najlakše u društvu biti u većini. Teško je djetetu pojasniti tuđe predrasude, s razumijevanjem prema ljudima. Djecu bi trebalo učiti prihvaćanju različitosti. I prema nacionalnim, seksualnim manjinama, ovdje je homoseksualnost samo povod da govorimo o tome. Roditelji će morati pojasniti djeci i agresivne reakcije na homoseksualnost, o tome bi svakako trebali govoriti djetetu, jer će nailaziti na homofobne osobe u okolini i sigurno će se susresti s takvim ponašanjem u školi, u medijima. Tu djetetu treba dati podršku, poručiti mu da ima pravo biti ono što jest, što možda nekim roditeljima može biti strano. Da će biti prihvaćeno bez obzira na različitosti. No, moramo biti svjesni toga i da će djeci možda teže biti prihvatiti tuđe predrasude", poručuje Puljiz Vidović.

Najefikasniji način za suočavanje s homofobijom jest odgajati educirane, odgovorne, tolerantne mlade osobe koje prihvaćaju život u svim njegovim različitostima, umjesto da u nedostatku informacija i uslijed krivih informacija izrastaju u mlade i odrasle ljude koji će gajiti predrasude, dijeliti, mrziti i na bilo koji način ugroziti neku osobu koja je različita od njih

Sandra Tolić za kraj otkriva i kako je jedan gej tata odgovorio na pitanje o tome kako djeci odgovoriti na pitanja o gej roditeljima.

"Rekao je da zapravo i postoji 'gej agenda' o kojoj svi pričaju, samo što to nije ta da 'svatko mora biti homoseksualac', već da 'svatko mora biti svoj'. Mislim da je to lijepo sažeo u jednu rečenicu i to je nekako i najbolji način pristupa razgovoru djetetu, ne samo na ovu temu, već i na ostale koje su potencijalno neugodne."

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.