HRFF 2016

Image

Sve velike dinastije počinju na isti način - junakom osvajačem pred čijom vojskom ne postoji prepreka niti neprijatelj koji se neće svladati. Mnoge velike dinastije završavaju, uči nas povijest, slabićem, čudakom, luđakom, izopačenim izopćenikom i nemoćnikom bez potomstva. 

Francuskom je u vrijeme Renesanse vladala dinastija Valois, začeta jebežljivim Franjom I, 'kraljem faunskog lica', još jednom žrtvom - sifilisa. Zbivanja na njihovom dvoru nadahnjivala su mnoge umjetnike, pa tako i Patricea Cheraoua, redatelja francuskog hit-filma iz prve polovice devedesetih, 'Kraljice Margot'. Osim po glazbenoj špici, instrumentalnoj obradbi pjesme 'U te san se zaljubija', mnogi gledatelji (ne samo pederi) sjećaju se scene s kraja filma u kojoj, dok junake odvode na stratište, na balkon dvora izlazi novi kralj, Henri. I dok mu masa kliče, on se okreće pobočniku i strasno ga ljubi pred svima. Henri III, kralj Francuske. 'Najkršćanskiji kralj'. Naš Henri. Junak naše današnje priče.

Mamin ponos i tatina dikaHenri je bio četvrto dijete (od petero) i treći sin francuskog kralja Henrija II i Katarine iz poznatog talijanskog bankarsko-kneževsko-papinskog roda Medici. Tatu povijest pamti po zdravom sportskom duhu. Osnovna kraljevska preokupacija bila mu je, kako i priliči jednom renesansnom vladaru, nabijanje vitezova na koplje. Na turnirima. Poslijepodne je na koplje naticao dvorske dame. Na ono što je ponekad kod nekih zaista dugačko, a kod nekih (kažu) čak i šiljasto, no, definitivno nije drveno, iako ga mnogi pretenciozno zovu kopljem. Mamu povijest također pamti po burnom noćnom životu, ali sasvim druge vrste. Tati je pretjerivanje u sportskom životu konačno naškodilo zdravlju. Jedan od vitezova ga je nabio na turniru. U oko. Pa se mamma dočepala vlasti, jerbo su dječica još bila 'malena'. Prvo je razjurila mužev kokošinjac, da je perje letjelo po čitavoj Francuskoj, a onda je, kao vjerna katolkinja i stvarna vladarica Francuske upriličila u noći sv. Bartolomeja godine Gospodnje 1572, pokolj pariških hugenota, francuskih protestanata.
 
Francuska je, kako i priliči toploj romanskoj krvi i mediteranskom utjecaju, temperamentno proživljavala svoju Renesansu. Ratova, kako sa susjedima (ako nije Engleska, onda je Španjolska, ako nije Španjolska, onda je Njemačka) tako i unutar zemlje (između katolika i protestanata) nikad nije nedostajalo. Henri je, kažu, oduvijek bio vrlo privržen svojoj autoritarnoj majci, od koje se nevoljko odvajao te je, kao mladi vojvoda sudjelovao u mnogim bitkama koje su katolička vladarska obitelj i njezini pristaše vodili protiv 'heretika'.Izlet u PoljskuU siječnju 1573 godine, našeg Henrija, kao uspješnog mladog ratnika, prekaljenog borca za pravu vjeru, prepunu riječi kao što su: ljubav prema bližnjemu, praštanje i milosrđe, izabraše za kralja daleke i tada vrlo velike Poljske. Dosadna zemlja, ta Poljska, puno hladnija, svi govore nekim čudnim jezikom a kraljeva je vlast poprilično sužena u odnosu na onu kojom raspolažu francuski vladari. Vladavina nije potrajala. 18. srpnja, iste noći kad mu je javljeno da mu je u Francuskoj umro brat, kralj Karlo IX, Henri će pobjeći iz Krakova i preko Venecije (dulji put, no, svakako sigurniji, s obzirom na tradicionalno neprijateljstvo s Njemačkom) pohitati u Francusku, po krunu od majke-namjesnice kojoj će svoj nimalo kraljevski bijeg iz strane zemlje opravdati jednostavnom rečenicom - Vi i Francuska vrijedite više od Poljske. Tek toliko, da se Poljaci slučajno ne bi umislili.Gle, iznenađenjePo Henrijevom povratku u Francusku, kažu kroničari, čuđenju dvorjana nije bilo kraja. Nije prošla niti godina kako su ispratili u Poljsku mladog vojskovođu, uzoritog katoličkog muža, a vratilo im se neko čudno, nakićeno i feminizirano čeljade. Zatečeni, krivnju za taj preobražaj pripisali su mnogi pogubnom utjecaju dekadentne Venecije, njegove usputne postaje na povratku u Francusku. Vjerojatnije je, naravno, da su razlozi Henrijevog 'iznenadnog preobražaja' bili u činjenici da biti kralj daje osjećaj puno veće slobode u iskazivanju svojeg 'ja' od življenja u sjeni prijestolja. Kao što je i Edward, junak naše prethodne priče, stupanje na prijestolje doživio kao priliku da ponovno ostvari zajedništvo sa svojim voljenim Gaskonjcem, tako je i Henri tek stupanjem na prijestolje pokazao javnosti (ili bi možda bilo točnije reći - prestao skrivati) i svoje drugo lice. Ono napudrano i s naušnicama.Vjerski sukobiZemlja koju je Henri naslijedio bila je podijeljena na dva suprotstavljena tabora: katolike i protestante. Vjerski ratovi slijedili su jedan za drugim. Dok se kao kraljević iskazao kao uspješan vojskovođa na čelu katoličkih vojski i, kao pravi mammin sin žestok zagovornik interesa jedne i jedine, kao kralj je vodio puno umjereniju politiku, nastojeći ediktima o vjerskoj toleranciji smiriti sukobe, ojačati kraljevsku vlast i ponovno ujediniti razjedinjenu zemlju. Njegova vladarska snošljivost prema dojučerašnjim protivnicima izazvat će nezadovoljstvo dojučerašnjih saveznika, katoličke Lige i otpor pretežno katoličkih Staleža (Parlamenta) koji će se otvoreno suprotstaviti kraljevim ediktima o toleranciji. činjenica da je s vremenom iskazivao sve više sklonosti protestantima će ga u konačnici i doći glave.Rat triju Henrija Iako se Henri godinu dana po stupanju na prijestolje oženio Lujzom Lotarinškom, kraljeva sklonost lijepim mladićima (mignonima), skupocjenom nakitu, parfimiranju i šminkanju te odijevanju u žensko ruho svima je ukazivala kako iz tog braka neće biti puno kraljevni i kraljevića. Dinastička kriza izbila je punom žestinom nakon smrti kraljevog mlađeg brata, Franje. Kralj je za nasljednika imenovao svog šurjaka, Henrija od Navarre, muža svoje sestre Margot i vođu protestanata, što je izazvalo otvorenu pobunu katolika, na čelu s moćnim i popularnim vojvodom, Henrijem od Guisea, također kraljevim rođakom. On je za sebe tražio pravo na nasljeđivanje krune, u čemu su ga podupirali katolička stranka, Liga, glavni grad Paris i katoličko plemstvo (Staleži). Henri-kralj se s pravom bojao moćnog, vrlo popularnog i bezobzirnog Henrija-vojvode (s tog je razloga, naravno, za nasljednika i odabrao Henrija-protestanta, od kojeg mu je prijetila daleko manja izravna opasnost) te ga je dao na prijevaru ubiti, zajedno s drugim članom iste velikaške obitelji (a k tomu još i kardinalom). Pozvao je vojvodu k sebi na dogovor o primirju, a mignoni i straža su ga dočekali i sasjekli u predvorju. Povijesni se zastor nad Henrijevim razdobljem u francuskoj povijesti nakon tog ubojstva počeo ubrzano spuštati. Vojvoda od Guisea je ubijen 23. prosinca 1588. Katarina Medici umrla je 5. siječnja 1589. Papa je Henrija izopćio 5. svibnja, a prvog će kolovoza iste godine zadnjeg kralja iz kuće Valois zaklati mladi dominikanac Jacques Clement. 

Europska je renesansa obilovala slikovitim i divljim vladarima, ogrezlim u seksu, krvi, nasilju i svakovrsnim porocima. Borgie u Italiji, recimo, ili Tudori (poglavito zloglasni, a istovremeno popularni Henry VIII) u Engleskoj stajali su svojom dekadentnošću, okrutnošću i raskalašenošću uz bok vladarima dinastije Valois. Henri bi se savršeno uklopio u ozračje fontenbloškog dvora, bludišta, stratišta i stjecišta najopskurnijih spletki i urota, tog utočišta i ishodišta njegovih predaka te bi mogao poslužiti gotovo kao predložak Machiavellievoj predodžbi 'vladara', da nije iskazivao sklonosti koje su ga u tom mnoštvu pokvarenih, a opako jebežljivih, ipak učinile posebnim, drugačijim. Sin dominantne majke, uz koju je bio vrlo vezan čitavog života, transvestit koji je svojim osebujnim stilom oblačenja uspio zaprepastiti čak i (na kojekakve vladarske eskapade inače naviknut) francuski dvor, mazohist kojeg su tijekom sudjelovanja u vjerskim procesijama njegovi miljenici morali šibati po golim leđima i konačno nepopularni i odbačeni kralj okružen do (predvidljivog) kraja svojim vjernim mignonima (draganima), Henri treći francuski s Edwardom drugim engleskim dijeli sličan životni put i nasilni kraj te tužnu povijesnu sudbinu osude za vladarsku nesposobnost i poročnost. Iako povijesno okruženje srednjovjekovne Engleske i renesansne Francuske nije isto (njihove vladavine ipak razdvajaju dobra dva i pol stoljeća povijesti), netrpeljivost kako suvremenika tako i povijesti prema drugačijima (pa i onima na vlasti) ostaje, nažalost, neupitna i potvrđena konstanta.

 

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Vezane teme

Nema vezanih tema uz ovaj članak.


Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.