Sve velike dinastije počinju na isti način - junakom osvajačem pred čijom vojskom ne postoji prepreka niti neprijatelj koji se neće svladati. Mnoge velike dinastije završavaju, uči nas povijest, slabićem, čudakom, luđakom, izopačenim izopćenikom i nemoćnikom bez potomstva. 

Francuskom je u vrijeme Renesanse vladala dinastija Valois, začeta jebežljivim Franjom I, 'kraljem faunskog lica', još jednom žrtvom - sifilisa. Zbivanja na njihovom dvoru nadahnjivala su mnoge umjetnike, pa tako i Patricea Cheraoua, redatelja francuskog hit-filma iz prve polovice devedesetih, 'Kraljice Margot'. Osim po glazbenoj špici, instrumentalnoj obradbi pjesme 'U te san se zaljubija', mnogi gledatelji (ne samo pederi) sjećaju se scene s kraja filma u kojoj, dok junake odvode na stratište, na balkon dvora izlazi novi kralj, Henri. I dok mu masa kliče, on se okreće pobočniku i strasno ga ljubi pred svima. Henri III, kralj Francuske. 'Najkršćanskiji kralj'. Naš Henri. Junak naše današnje priče.

Mamin ponos i tatina dikaHenri je bio četvrto dijete (od petero) i treći sin francuskog kralja Henrija II i Katarine iz poznatog talijanskog bankarsko-kneževsko-papinskog roda Medici. Tatu povijest pamti po zdravom sportskom duhu. Osnovna kraljevska preokupacija bila mu je, kako i priliči jednom renesansnom vladaru, nabijanje vitezova na koplje. Na turnirima. Poslijepodne je na koplje naticao dvorske dame. Na ono što je ponekad kod nekih zaista dugačko, a kod nekih (kažu) čak i šiljasto, no, definitivno nije drveno, iako ga mnogi pretenciozno zovu kopljem. Mamu povijest također pamti po burnom noćnom životu, ali sasvim druge vrste. Tati je pretjerivanje u sportskom životu konačno naškodilo zdravlju. Jedan od vitezova ga je nabio na turniru. U oko. Pa se mamma dočepala vlasti, jerbo su dječica još bila 'malena'. Prvo je razjurila mužev kokošinjac, da je perje letjelo po čitavoj Francuskoj, a onda je, kao vjerna katolkinja i stvarna vladarica Francuske upriličila u noći sv. Bartolomeja godine Gospodnje 1572, pokolj pariških hugenota, francuskih protestanata.
 
Francuska je, kako i priliči toploj romanskoj krvi i mediteranskom utjecaju, temperamentno proživljavala svoju Renesansu. Ratova, kako sa susjedima (ako nije Engleska, onda je Španjolska, ako nije Španjolska, onda je Njemačka) tako i unutar zemlje (između katolika i protestanata) nikad nije nedostajalo. Henri je, kažu, oduvijek bio vrlo privržen svojoj autoritarnoj majci, od koje se nevoljko odvajao te je, kao mladi vojvoda sudjelovao u mnogim bitkama koje su katolička vladarska obitelj i njezini pristaše vodili protiv 'heretika'.Izlet u PoljskuU siječnju 1573 godine, našeg Henrija, kao uspješnog mladog ratnika, prekaljenog borca za pravu vjeru, prepunu riječi kao što su: ljubav prema bližnjemu, praštanje i milosrđe, izabraše za kralja daleke i tada vrlo velike Poljske. Dosadna zemlja, ta Poljska, puno hladnija, svi govore nekim čudnim jezikom a kraljeva je vlast poprilično sužena u odnosu na onu kojom raspolažu francuski vladari. Vladavina nije potrajala. 18. srpnja, iste noći kad mu je javljeno da mu je u Francuskoj umro brat, kralj Karlo IX, Henri će pobjeći iz Krakova i preko Venecije (dulji put, no, svakako sigurniji, s obzirom na tradicionalno neprijateljstvo s Njemačkom) pohitati u Francusku, po krunu od majke-namjesnice kojoj će svoj nimalo kraljevski bijeg iz strane zemlje opravdati jednostavnom rečenicom - Vi i Francuska vrijedite više od Poljske. Tek toliko, da se Poljaci slučajno ne bi umislili.Gle, iznenađenjePo Henrijevom povratku u Francusku, kažu kroničari, čuđenju dvorjana nije bilo kraja. Nije prošla niti godina kako su ispratili u Poljsku mladog vojskovođu, uzoritog katoličkog muža, a vratilo im se neko čudno, nakićeno i feminizirano čeljade. Zatečeni, krivnju za taj preobražaj pripisali su mnogi pogubnom utjecaju dekadentne Venecije, njegove usputne postaje na povratku u Francusku. Vjerojatnije je, naravno, da su razlozi Henrijevog 'iznenadnog preobražaja' bili u činjenici da biti kralj daje osjećaj puno veće slobode u iskazivanju svojeg 'ja' od življenja u sjeni prijestolja. Kao što je i Edward, junak naše prethodne priče, stupanje na prijestolje doživio kao priliku da ponovno ostvari zajedništvo sa svojim voljenim Gaskonjcem, tako je i Henri tek stupanjem na prijestolje pokazao javnosti (ili bi možda bilo točnije reći - prestao skrivati) i svoje drugo lice. Ono napudrano i s naušnicama.Vjerski sukobiZemlja koju je Henri naslijedio bila je podijeljena na dva suprotstavljena tabora: katolike i protestante. Vjerski ratovi slijedili su jedan za drugim. Dok se kao kraljević iskazao kao uspješan vojskovođa na čelu katoličkih vojski i, kao pravi mammin sin žestok zagovornik interesa jedne i jedine, kao kralj je vodio puno umjereniju politiku, nastojeći ediktima o vjerskoj toleranciji smiriti sukobe, ojačati kraljevsku vlast i ponovno ujediniti razjedinjenu zemlju. Njegova vladarska snošljivost prema dojučerašnjim protivnicima izazvat će nezadovoljstvo dojučerašnjih saveznika, katoličke Lige i otpor pretežno katoličkih Staleža (Parlamenta) koji će se otvoreno suprotstaviti kraljevim ediktima o toleranciji. činjenica da je s vremenom iskazivao sve više sklonosti protestantima će ga u konačnici i doći glave.Rat triju Henrija Iako se Henri godinu dana po stupanju na prijestolje oženio Lujzom Lotarinškom, kraljeva sklonost lijepim mladićima (mignonima), skupocjenom nakitu, parfimiranju i šminkanju te odijevanju u žensko ruho svima je ukazivala kako iz tog braka neće biti puno kraljevni i kraljevića. Dinastička kriza izbila je punom žestinom nakon smrti kraljevog mlađeg brata, Franje. Kralj je za nasljednika imenovao svog šurjaka, Henrija od Navarre, muža svoje sestre Margot i vođu protestanata, što je izazvalo otvorenu pobunu katolika, na čelu s moćnim i popularnim vojvodom, Henrijem od Guisea, također kraljevim rođakom. On je za sebe tražio pravo na nasljeđivanje krune, u čemu su ga podupirali katolička stranka, Liga, glavni grad Paris i katoličko plemstvo (Staleži). Henri-kralj se s pravom bojao moćnog, vrlo popularnog i bezobzirnog Henrija-vojvode (s tog je razloga, naravno, za nasljednika i odabrao Henrija-protestanta, od kojeg mu je prijetila daleko manja izravna opasnost) te ga je dao na prijevaru ubiti, zajedno s drugim članom iste velikaške obitelji (a k tomu još i kardinalom). Pozvao je vojvodu k sebi na dogovor o primirju, a mignoni i straža su ga dočekali i sasjekli u predvorju. Povijesni se zastor nad Henrijevim razdobljem u francuskoj povijesti nakon tog ubojstva počeo ubrzano spuštati. Vojvoda od Guisea je ubijen 23. prosinca 1588. Katarina Medici umrla je 5. siječnja 1589. Papa je Henrija izopćio 5. svibnja, a prvog će kolovoza iste godine zadnjeg kralja iz kuće Valois zaklati mladi dominikanac Jacques Clement. 

Europska je renesansa obilovala slikovitim i divljim vladarima, ogrezlim u seksu, krvi, nasilju i svakovrsnim porocima. Borgie u Italiji, recimo, ili Tudori (poglavito zloglasni, a istovremeno popularni Henry VIII) u Engleskoj stajali su svojom dekadentnošću, okrutnošću i raskalašenošću uz bok vladarima dinastije Valois. Henri bi se savršeno uklopio u ozračje fontenbloškog dvora, bludišta, stratišta i stjecišta najopskurnijih spletki i urota, tog utočišta i ishodišta njegovih predaka te bi mogao poslužiti gotovo kao predložak Machiavellievoj predodžbi 'vladara', da nije iskazivao sklonosti koje su ga u tom mnoštvu pokvarenih, a opako jebežljivih, ipak učinile posebnim, drugačijim. Sin dominantne majke, uz koju je bio vrlo vezan čitavog života, transvestit koji je svojim osebujnim stilom oblačenja uspio zaprepastiti čak i (na kojekakve vladarske eskapade inače naviknut) francuski dvor, mazohist kojeg su tijekom sudjelovanja u vjerskim procesijama njegovi miljenici morali šibati po golim leđima i konačno nepopularni i odbačeni kralj okružen do (predvidljivog) kraja svojim vjernim mignonima (draganima), Henri treći francuski s Edwardom drugim engleskim dijeli sličan životni put i nasilni kraj te tužnu povijesnu sudbinu osude za vladarsku nesposobnost i poročnost. Iako povijesno okruženje srednjovjekovne Engleske i renesansne Francuske nije isto (njihove vladavine ipak razdvajaju dobra dva i pol stoljeća povijesti), netrpeljivost kako suvremenika tako i povijesti prema drugačijima (pa i onima na vlasti) ostaje, nažalost, neupitna i potvrđena konstanta.