Gotovo svi koji su gej pamte to posebno i jedinstveno iskustvo trenutka u kojem se autaju roditeljima, sav taj strah i tjeskobu trenutka u kojem ljudima koje voliš govoriš kako nisi ono što misle da jesi. No, što je s roditeljima koji se moraju autati svojoj djeci?

To je priča koja se ne spominje toliko često, a na puno je načina kompliciranija. Iako su predrasude zbog drugačije seksualne orijentacije značajno manje posljednjih desetljeća, drugačije je kad se osoba auta na početku svog odraslog života nego u trenutku kad već ima vlastitu obitelj, piše The Guardian. Divno je i nužno živjeti istinito, no što kad ta istina razara obitelj, a njezine posljedice ostavljaju traga godinama, pa i desetljećima nakon otkrivanja?

Kad je Gabriela Herman s 15 godina doznala da joj je majka lezbijka bila je zbunjena i uzrujana, a danas, gotovo 20 godina kasnije kao profesionalna fotografkinja snima portrete druge djece čiji su se roditelji također autali.

Godine pune zbunjenosti i tjeskobe

Prije nekoliko tjedana Talia Herman pitala je kći Gabrielu je li joj konačno oprostila to što je ostavila njezinog oca zbog druge žene."Nisam znala kako reagirati", prisjeća se Gabriela,"Teško je to pitanje i nisam odmah odgovorila 'Da', više nešto u stilu 'Ne znam'..Tada me ponovno pitala, a ja sam rekla nešto u stilu 'Da, opraštam ti naravno!' ili nešto slično, ali uhvatila me nespremnu".

Za Gabrielu, najstariju od troje djece, to je dugo bila bolna uspomena, a svoju tjeskobu i zbunjenost je zadnjih pet godina pokušala neutralizirati fotografirajući ljude slične sebi. Pronašla ih je putem internetske stranice Colage, koja je mreža potpore za djecu LGBT roditelja, koju joj je otkrila mlađa sestra Paloma, također lezbijka.

Tek je s 29 godina Gabriela mogla izgovoriti "Moja je mama lezbijka". Čak i danas, u dobi od 34 godine, kad govori o toj temi postaje nesigurna i oči joj zasuze. Pričajući o trenutku koji je promijenio njezinu obitelj, govori brzo i riječi kao da preskaču jedna drugu. S 15 je počela primjećivati kako se spavaća soba njezinih roditelja puni lezbijskom literaturom, brojne stvari koje nije zamjećivala postale su očite. Roditelji su se voljeli svađati, ali ih nikad nije vidjela da se ljube.

"Ne pamtim neki odnos pun ljubavi između mojih roditelja, ne sjećam se da sam ih ikad vidjela da se maze ili ljube. Šokiram se kad vidim da se tako ponašaju roditelji mojih prijatelja, to mi je nevjerojatno", kaže Gabriela.

"Gej situacija je postala bitnija od raspada naše obitelji"

Kao dijete si je sve to racionalizirala i mislila da su roditelji jednostavno takvi. Čak joj se ni to što je na obiteljskim odmorima s njima bila i majčina bliska prijateljica Robin nije činila neobičnim. Sve se to promijenilo jednog dana kad je Gabriela suočila svoju majku s pitanjima oko lezbijskih knjiga. Tada joj se majka autala i rekla: "Da, u vezi sam s Robin..", bilo je sve što je Gabriela čula. Ne sjeća se točno svega što se nakon toga dogodilo, no majka se preselila na drugi kat kuće i tamo je živjela godinama.

Gabrieli je trebalo jako puno vremena kako bi svladala osjećaj izdaje, a čak i danas nerado govori o tome. S trenutkom majčinog autanja se nosi uz neku vrstu dobrovoljne amnezije i sve joj je to kao u nekoj izmaglici, gotovo nestvarno. Neko je vrijeme čak maštala o tome da ubija Robin, toliko joj je bilo teško. Ako bi Robin nazvala i željela razgovarati s majkom, Gabriela bi odmah poklopila telefon.

"Bila sam jako, jako zločesta prema njoj", priznaje. S 15 godina Gabriela nije bila samo zbunjena majčinim novim identitetom, nego i zatečena njezinom nevjerom. Naposljetku, da je Robin bila muškarac, njezini bi pozivi u obiteljsku kuću bili smatrani bezosjećajnima i nepromišljenima.

"Ono što sam čula od mnogih koje sam fotografirala za ovaj projekt, a s čim se i sama mogu složiti je kako je ta 'gej situacija' postala bitnija od svega ostalog, poput činjenice da je tu bila riječ o preljubu, da se naša obitelj raspala, da prolazimo kroz razvod, da naša obitelj više ne postoji", priča Gabriela, koja smatra kako je veliki problem bio i nedostatak bilo kakvog sistema podrške.

Umjesto terapije - katarza kroz fotoprojekt

Danas postoje čitave mreže podrške obitelji koje se i same nalaze u sličnim situacijama i mogu podijeliti iskustva, no 1996. takve podrške nije bilo.

"Osjećam kako sam trebala ići na terapiju, kako mi je trebala terapija i užasno sam ljuta što je nisam dobila", kaže.

Umjesto terapije, prošla je svojevrsnu katarzu kroz vlastiti projekt u kojemu je fotografirala i razgovarala s ljudima koji su prošli slično iskustvo. Neke od njih su odgojili gej roditelji, dok su drugi prošli ono što je prošla i Gabriela - jedan od roditelja se autao. Kroz taj je projekt stekla nove prijatelje, ali i novi pogled na stvari. Za razliku od nje, neki su s radošću prihvatili novi životni odabir svojih roditelja. Usprkos tim pozitivnim iskustvima, ona je sama tek na početku mirenja s vlastitom pričom :

"Imam toliko pitanja za roditelje koje im nikad nisam postavila", kaže. Uskoro će joj se za to pružiti prilika, jer čitava se obitelj okuplja na zajedničkom odmoru - braća i sestre, majka i njezina supruga Robin, otac i njegova nova djevojka, drugačija obitelj od one u kojoj je odrasla. Zahvaljujući brojnim kulturnim i društvenim promjenama u SAD-u ta obitelj može slobodno biti takva kakva jest, bez srama i tajni.

Gabriela je nedavno pričala o svom fotoprojektu, nakon čega joj je novinar rekao: "Moja bivša supruga je lezbijka, imamo dvoje odrasle djece i nikad nisam razmišljao kako je to sve utjecalo na njih". Ispričala je kako joj je rekao da će čim se vrati kući prvi put s njima popričati o tome. To ju je doista dojmilo:

"Sama činjenica da sam utjecala makar i na jednu osobu dovoljan mi je razlog za ovo čime se bavim".

Fotografije i priče iz Gabrielinog projekta The Kids možete pogledati ovdje.