Već tri godine Izrael neumorno sravnjuje Gazu i Zapadnu obalu sa zemljom. Već tri godine dio javnosti apelira da mu se onemogući sudjelovanje na Euroviziji kao znak solidarnosti prema ubijenima. Već tri godine i moji tekstovi prenose besmisao natjecanja i prokazuju kalkulanstvo EBU-a.
Već tri godine Izrael neumorno sravnjuje Gazu i Zapadnu obalu sa zemljom. Već tri godine dio javnosti apelira da mu se onemogući sudjelovanje na Euroviziji kao znak solidarnosti prema ubijenima. Već tri godine i moji tekstovi prenose besmisao natjecanja i prokazuju kalkulanstvo EBU-a.
Već se ritualno svake godine zapitam zašto gledam Doru. Moram to učiniti i ove, ali ovaj ću se put potruditi da to ne bude samo retoričko pitanje.
Zaboravili ste zašto je Eurovizija uopće nastala. Osim tehničkog aspekta isprobavanja međunarodna televizijskog prijenosa 1956. godine, njezina je esencija bio utopijski pokušaj ujedinjenja europskih nacija kroz zajednički kulturni događaj nakon Drugog svjetskog rata.
Malo drugačiji osvrt na rijetko loš izbor za pjesmu Eurovizije.
Ovogodišnja, puno nepredvidljivija Dora prošla je u znaku svjesnih ili nesvjesnih pozivanja na Baby Lasagnu i baladnih klišeja.
“Samo da ne bude Izrael” parola je na koju se za mnoge svelo praćenje 68. izdanja Eurosonga obilježeno gnusnim licemjerjem endemskim za manifestaciju, ali najteže gledljivim dosad.
Dora 2024. nakon dugo je godina donijela dvije polufinalne večeri, jer standardni format od jedne večeri nije bio dovoljno kriminalan. Imali smo, tako, prilike uživati u četiri sata više užasnih pjesama, tehničkih problema i salvi memeova koje su proizveli.
Skoro je svake godine moj zaključak nakon gledanja izbora za pjesmu Eurovizije da je baš to izdanje posljednje koje ću ikad pogledati. Ove godine to zbilja i mislim jer je natjecanje izgubilo svaki sram.
Prošao je još jedan hrvatski izbor za pjesmu Eurovizije. Kao i dosad, zanimljive su se pjesme mogle prebrojiti na prste jedne ruke, ali ovog smo puta dobili i neočekivanu moralnu poruku.
