Nakon fantastičnog lanjskog šoua, 66. izdanje izbora za najbolju pjesmu Eurovizije pokazalo se kao nevjerojatan promašaj. Lanjske energične pop pjesme i edgy rockere zamijenile su beskonačne nepotrebne balade, a samo je jedna pjesma bila očiti favorit.
Da, svake je godine Dora grozna i na njoj se nađe niz izvođača za koje nismo sigurni po kojem su ključu izabrani, ali ovogodišnja Dora bez premca je najgora koju pamtim.
U ovom ću se članku poslužiti nizom pošalica prijatelja s kojima sam pratila Euroviziju. S obzirom na to da je esencija Eurovizije plagiranje, njihov doprinos neće biti priznat, možda ću vam platiti kavu kad se vidimo.
Odgledali smo i još jednu, 22. po redu, Doru. Premda svaki put ustvrdimo da je baš ta godina najgora u povijesti, 2021. zaista je bila jedva gledljiva.
U novoj nas je Netflixovoj komediji Will Ferrell odlučio počastiti i u funkciji koscenarista i glavnoga glumca kako bi nam pokazao da u obje uloge može biti zadivljujuće površan.
Ovogodišnji izbor za pjesmu Eurovizije, kao i uvijek, bio je preprogramiran i uspavljujuć, no ostavlja čak zrnce žalosti jer očiti favorit nije poslan u Rotterdam. Nakon prošlogodišnjeg izdanja koje je bilo toliko loše da se nije moglo ni svrstati pod treš, Dora se više-manje upristojila i vratila stazama dosade.
Ovogodišnja 64. Eurovizija održana u Tel Avivu vjerojatno je jedna od najgorih u povijesti – osim (čak i za eurovizijske pojmove) katastrofalno loših pjesama i iritantnog korištenja holograma u svakom nastupu, licemjerna atmosfera cijelog natjecanja koje je nosilo slogan “Usudi se sanjati” teško je podnošljiva.
Nakon devet godina na male se ekrane vratila Dora, Hrvatski izbor za pjesmu Eurovizije. Iako su očekivanja bila podosta niska, ovogodišnji festival bio je toliko nadrealno loš da bi uistinu trebao ostati samo avantura za jednu večer.
Ne postoji samo jedan i ispravan način življenja vlastitog seksualnog identiteta. Ali postoji jedan koji je sigurno pogrešan. Življenje neheteroseksualnog identiteta u svojoj srži podrazumijeva nekonformizam, individualizam i razmišljanje svojom glavom.
Šezdeset i treće izdanje Eurovizije koje se prvi put u povijesti održalo u Portugalu neće se ni po čemu pamtiti. Osim što je Franka Batelić i prije samog početka ubila duh Eurovizije, sama produkcija, kao i kandidati, bila je iznimno dosadna. Jedino što je iskupilo ovogodišnju paradu loše glazbe i napasnih odjevnih kombinacija jest napeto zbrajanje bodova i konačna pobjeda luckaste Nette, predstavnice Izraela.
