Imam 36 godina i od prije par dana sam skontala da mi se u biti primarno sviđaju žene.
Već 15ak godina postoji ta priča sa ženama, kroz to vrijeme sam bila više s muškarcima nego sa ženama, ali kad sam s 27 prvi put imala curu i bila se ful zaljubila, nisam to shvaćala kao neki životni izbor. S 30 sam doživjela s curom love of my life, trajalo je 2 godine, završilo jako loše, a ja sam patila užasno iako mi nije bilo jasno zašto toliko patim kad tak i tak nisam nikad željela bit sa ženom for life. Od srednje škole do sad sam bila s hrpu frajera, u neke bila čak i zaljubljena, ali sam tek prije par tjedana u zadnjem seksu s frajerom definitivno zaključila da me ne pali "dlakavo muško dupe" i da onaj emotivni, seksualni i mentalni naboj koji mi je pružila žena ni jedan muškarac nije dosegao i očito i neće doseći.
Sve do sada sam mislila da sam biseksualka, jer me fakat i privlače oba spola, ali (očito) žene neusporedivo više. Sve ove godine sam bila užasno zbunjena tim "malo lijevo, malo desno" orijentacijom, pa bih to kao problem potiskivala i mislila-ma, boli me dupe, pa meni se svak može sviđat, to je baš super!
Zadnjih par godina mi ta moja bisex teorija nije više uopće fora, nego me samo mučila, jer sam osjećala da to nije to.
No, sad sam gotovo definitivno shvatila da se zapravo palim na žene. Do sada sam uvijek mislila da to što se pred muškarcima osjećam nekako nelagodno, neopušteno i to da često nemam mentalni kontakt s njima i da mi često budu dosadni, posljedica neke moje traume i da se trebam opustiti pred njima i da će sve biti ok.
Ali unazad tjedan dana, kad sam prekinula s tim tipom jer sam skužila da mi nije napet, i kad sam se po stoti put prisjetila onog prekrasnog osjećaja, one lakoće mentalnog povezivanja, one napaljenosti koju osjećam prema ženi (čak i kad se radi o čistom seksu bez emocija), shvatila sam da sam onda valjda lezbijka.
E,sad.
Nije mi ta spoznaja uopće lako pala - dapače, toliko me preplašila, prestravila, jer sam shvatila da se ne znam nositi s tim, da sam prepuna krivnje zbog toga što volim žene "jer je valjda to nešto krivo i grešno" i prepuna sam straha od toga što će reći moji u obitelji, kako bi reagirali susjedi, okolina. Srećom, većina mojih prijatelja zna za moju dosadašnju sklonost prema ženama, pa me to tješi.
U biti mi se čini da je problem u meni što ne mogu to prihvatiti kao činjenicu i živjeti u miru s tim, a ne to što će "pričati po selu".
Napominjem da sama sebi nikad nisam negirala sklonost prema ženama, ali čim pomislim kako bi taj osjećaj bio prihvaćen u javnosti, obuzima me tjeskoba i depresija.
Toliko sam se prestrašila same sebe i toliko sam uplašena šta će bit da sam već 5 dana pod sedativima jer se ne mogu smirit od uzrujanosti (inače sam osjetljiva i svašta me uzruja).
Išla sam ja i 2 godine kod šrinka i stalno mu tupila da me taj moj bisex problem muči, da imam krizu spolnog identiteta, da ne znam šta sam, al je on stalno govorio da se ja "priklanjam ženama jer mi je to poznato, blisko, meko, toplo, zapravo da mi je to utočište i bijeg od problema, a to su muškarci". Mislim znam gdje je uzrok mojoj sklonosti prema ženama, ali ja sad ne mislim rješavati uzrok, već ono što je sad, jer imam još ohoho života ispred sebe i ne mislim ga živjet u laži i depresiji.
Nije da su mi muškarci odurni (dapače) i da me ne rajcaju, ali se jednostavno radi o tome da me ne mogu seksualno ni mentalno ni emocionalno uzbuditi kao žena i da to, valjda, sad treba presjeć!
Dakle, cure moje drage, dajte neki savjet, neku utjehu, neki prijedlog, jer kužim da je problem u meni, jer sve osobe koje znaju da volim žene to prihvaćaju sasvim kul, ali sam ja sama sa sobom sjebana jer zbog te silne krivnje i straha ne mogu živjeti s tim i prihvatiti sebe kakvu jesam.
Sigurna sam da je neka od vas prošla istu havariju, pa bih bila zahvalna ako bi se takve oglasile....
Malo sam odužila, al,jebiga, gori vatra
....ali po tome sta si napisala nebih bas rekla da ti samu sebe nemozes prihvatit,bila ti bi ili lez...nego da te ipak strah okoline i njihova prihvacanja odnosno ne prihvacanja....jer si u jednom dijelu napisala da kad se sjetis kako bi okolina reagirala,uhvati te depra i tjeskoba...a,kasnije da samu sebe nemozes prihvatit...a,zbog koga nego zbog njih?! 
ili čak i da sam bi to uvijek ostavlja prostor da budem sa curama ali da na koncu ipak završim s muškarcem što je opet durštveno prihvatljivo i to onda nije toliko strašno…(naglašavam…ovdje ne genereliziram već samo opisujem svoj slučaj a nekako mi se čini da je to i tvoj slučaj)
...samo najvaznije ti je kako se ti postavis od samog pocetka...stoga curo skupi hrabrosti,i biti ce sve u redu 
?