LGBT izbjeglice s čitavog Srednjeg Istoka traže utočište u Turskoj, bježeći pred militantnim islamistima, od seksualnog nasilja i prijetnji smrću. No, mnoge od njih i tamo čeka samo beznadna situacija.

M je stajala na autobusnoj stanici na periferiji Damaska kad se pokraj nje zaustavio automobil s grupom naoružanih muškaraca koji su joj naredili da uđe u vozilo. Njezina crna kosa bila je kratko ošišana, nalazila se u većinski pobožnom susjedstvu, gdje su žene pokrivale glavu maramom, pa se M svojim izgledom izdvajala poput mete tog srpanjskog dana 2014. godine.

"Nisi pokrivena i zašto imaš kratku kosu?", prisjeća se za BuzzFeed pitanja koja su joj postavljali muškarci koji su je zarobili, a slijedili su šamari i udarci po glavi. Zahtijevali su da im citira stih iz Kur'ana kako bi dokazala da je Muslimanka i srećom su izabrali jedan koji je naučila još kao dijete.

"Zašto izgledaš kao muškarac? Zbog toga si zaslužila biti pogubljena", prijetili su.

"U svakom trenu možeš biti ubijena"

Dva dana su je držali zatočenom i zavezanih očiju, a vrijeme je kratila brojeći do iduće molitve s obližnje džamije.

46-godišnja M je živjela u ratnoj zoni koja se tog ljeta našla u središtu borbi kojima su vladine snage željele protjerati pobunjenike iz glavnog grada Sirije i brojni su joj susjedi bili ranjeni u vrijeme opsade. Kako se u životu bavila alternativnim liječenjem brinula se za ranjenike bez obzira na njihova politička uvjerenja, i to besplatno.

To joj je dobročinstvo na kraju i spasilo život. Krajem drugog dana, vođa, kojeg su ostali muškarci zvali "šeik", joj je rekao kako je izdana zapovijed za njezinim pogubljenjem jer je "mistarjili" — doslovno "žena koja se ponaša kao muškarac". No, dodao je. "Slušaj me, neću izvršiti naredbu. Raspitao sam se o tebi i svi su mi rekli kako si osoba koja pomaže svim ljudima".

Pustili su je iz zatočeništva i ostavili joj samo osobnu iskaznicu, te je upozorili kako je to samo privremeno odlaganje izvršenja kazne.

"U svakom trenu možeš biti ubijena. Trebala bi odmah otići", poručio joj je vođa.

"Vraćam se u vlastitu smrt, ali što mi preostaje?"

Susjedstvo joj je bilo granatirano, pa se više nije vraćala u svoj dom u kojem je provela 15 godina. Umjesto toga je od prijatelja posudila novac, izvadila putovnicu i otišla u Tursku.

Sedam mjeseci je jedva preživljavala radeći razne poslove na crno i po 12 sati na dan. U travnju je osjetila tračak nade nakon što je u uredu UNHCR-a doznala kako ima pravo na molbu za preseljenjem u SAD ili Europu. Pomoć je zatražila u jednoj od nevladinih udruga, gdje je ispričala što je proživjela u Siriji, nakon čega je čekala da joj se netko javi s dobrim vijestima.

Ni nakon šest mjeseci telefon nije zazvonio.

"Sanjala sam o životu u zemlji koja poštuje queer žene poput mene kao ljudska bića. Osjećala sam kako će se moji problemi konačno riješiti... ali ispalo je da je to samo iluzija", ispričala je M.

S više novca napravila bi ono što je njezin cimer već učinio - unajmila krijumčara da je brodom prebaci do Europe. No, takva usluga košta oko 2500 dolara, što je iznos o kojem ona može samo sanjati. Posao je u Istanbulu uzaludno tražila mjesecima i sad je pred izbacivanjem iz male sobe koja vonja na kanalizaciju, a dileri prodaju drogu odmah ispod njezinog prozora.

Ljudi joj govore kako ju je boravak u Istanbulu postarao za najmanje deset godina. Na usahlom se licu ističu duboke bore iscrtane brigom, a odjeća samo visi s nje.

Naposljetku je odlučila učiniti nešto što sama opisuje kao jedan od načina da počiniš samoubojstvo - kupila je povratnu kartu za Siriju.

"Vraćam se u vlastitu smrt, ali što mi preostaje?", kaže M.