I dok u svijetu književnosti i poezije sinestezija predstavlja stilsku figuru povezivanja slika koje ne potječu od istoga osjetila (npr. već spomenuto meko plavetnilo ili plava subota, baršunasto podzemlje, sedefasta krafna s preljevom, bučno crveno, prhki oblaci…), sinestezija, kao možebitno neurološko stanje, predstavlja proces u kojem stimulacija jednog osjetilnog puta (npr. sluha) nehotice pokreće drugo osjetilno iskustvo (npr. viđenje boja).

"Subota je riječ plave boje", kaže mi odlučno zagrebačka školarka Vanda kojoj je s osam godina, u drugom razredu osnovne škole ustanovljena disleksija. "Crna mi je zapravo vesela boja!", sigurna je opet Vanda. Podsjećam je da se crno nosi na sprovodima, no nju je to začudilo. "Zašto? Tko je to odlučio?", pita kao da je upravo čula najveću ludost ove naše nesavršene civilizacije.