Sedamnaestogodišnji Puljanin Patrik Lazić mladić je koji želi utjecati na svijest ljudi oko sebe, posebice mladih, te promijeniti neke stavove i ponašanja koja priječe da naš svijet zaista postane bolji. Ali ravnateljica Gimnazije koju pohađa tome se odlučno suprotstavila.

To čini stvarajući kazališne predstave koje se uvijek dotiču tužne strane naše stvarnosti i potiču na razmišljanje. Prije dvije godine, još u osnovnoj školi, režirao je predstavu "Dnevnik Anne Frank" i izveo je sa svojim kolegama na Dan sjećanja na holokaust. Umjetnošću se nastavio baviti i u Gimnaziji, gdje je pokrenuo dramsku grupu, istovremeno glumeći u Dramskom studiju Istarskog narodnog kazališta. Tako je u gradskom kazalištu prošlog proljeća izvedena predstava čiju režiju i tekst uz Manuelu Krakar supotpisuje Patrik, a prikazuje stvaran život djece u Domu za nezbrinutu djecu.

I dok je svo to vrijeme uživao podršku prijatelja i dramskih kolega, profesora i ravnatelja koji su ga svesrdno hvalili, nedavno je naišao na prvu prepreku, i to kad je odlučio postaviti predstavu na temu homofobije. Naime, ravnateljica pulske Gimnazije rekla mu je kako se "projekt odbija jer je tematika apsolutno neprimjerena za gimnaziju" te da "oni kao škola ne mogu stajati iza takvih stavova".

"Predstava obiluje s mnogo grubih riječi te veoma nasilnom scenom u kojoj su dvije djevojke od naroda do krvi izbatinane i prekrivene našom nacionalnom zastavom", objasnila je ravnateljica RTL televiziji.

Patrik je o svemu, uz podršku roditelja, odlučio progovoriti javno, u razgovoru s novinarkom Patricijom Softić-Mehmedović za Glas Istre.

"Odlučio sam ispitati odnos našeg društva prema homoseksualnim manjinama. Počeo sam prije šest mjeseci kada se u novinama dosta pisalo o napadu na Trešnjevci na dvije mlade lezbijke. Jednostavno smo odlučili da ako neće nitko drugi, onda ćemo se mi dohvatiti ove teme pa kud puklo da puklo. I tako sam počeo pisati svoj tekst baziran na istinitim događajima, doživljajima homoseksualaca, komentarima i člancima iz novina, dakle apsolutno ništa nije izmišljeno", ispričao je Patrik.

Nakon predstavljanja tog rada, u školi su, kaže, po prvi put, tražili tekst na uvid, nakon čega je bio pozvan kod ravnateljice koja mu je priopćila da projekt neće proći.

"Naravno da se onda pitamo ako se Gimnazija, koja bi trebala obrazovati buduće intelektualce, ne može složiti s ovim uvjerenjem, s čime može?", pitao se.

Inače, podržali su ga svi drugi profesori koji su pročitali tekst, i kaže kako je čuo da su mnogi od njih samoinicijativno odlazili ravnateljici pokušavajući je nagovoriti da promijeni mišljenje, zbog čega misli kako sve to zajedno i nije bio službeni stav Gimnazije.

Stvarni stavovi vršnjaka poražavajući

Osim novinskih tekstova, Patrik je u predstavu želio unijeti i stvarne stavove svojih vršnjaka, baš zato da ukaže na neke probleme.

"Stalno me se uvjeravalo da su homofobni stavovi problem koji ne postoji među mladima, pogotovo ravnateljica koja je rekla da ona poznaje svoje učenike kao svoj dlan. Kako sam jako detaljan u pripremi materijala za predstavu, volim osluškivati društvo oko nas kako diše na određenu temu. Tako smo odlučili napraviti anketu koju smo htjeli podijeliti svim srednjoškolcima. Pitanja su bila zaista banalna, tipa je li homoseksualnost odabir ili bolest, može li se to liječiti, bi li podržali izmjenu zakona o brakovima ili gay paradu u svom gradu i slične stvari", objasnio je.

S tim su ciljem otišli kod ravnatelja drugih škola da ih zamole da im pomognu provesti istraživanje, ali u svakoj su ih školi odbili. Jedni su im rekli da je za provođenje ankete potrebna dozvola ministarstva a drugi da im treba dozvola roditelja učenika i tome slično. Zato su ankete podijelili preko svojih prijatelja i dobili oko 150 odgovora, a još toliko ih čekaju. Rezultate koje su dobili opisuje kao poražavajuće i otužne.

Naime, jako veliki broj anketiranih može tolerirati da se dvije cure drže za ruke ili ljube, dok bi takve muškarce prebili. Patrik misli da je i ovo definitivno odgovor zašto bi trebalo konačno uvesti zdravstveni odgoj u škole. Od 150 anketiranih pulskih srednjoškolaca, polovica njih smatra da bi gej parovi trebali skrivati svoju seksualnu orijentaciju, tek 28 posto bi podržalo povorku ponosa u Puli, a velika većina, njih 70 posto, ima barem jednu predrasudu prema gej osobama.

Većina roditelja učenika zabranila daljnje sudjelovanje

Od 18 učenika u dramskoj grupi poslije ih je ostalo svega troje. Premda nitko od njih unatoč preprekama nije htio odustati, Patrik im je iz opreza savjetovao da ipak porazgovaraju sa svojim roditeljima. Samo troje ih je dobilo podršku da nastave s predstavom, dok su ostalima roditelji to zabranili.

"U tom trenutku kad nas je ostalo samo četvoro, bili smo na rubu da odustanemo, ali ipak smo se zainatili i krenuli tražiti prostor. Usput smo primili i dvije studentice u grupu, a prostor za probe nam je ustupila udruga Čarobnjakov šešir u Rojcu, i eto, konačno smo u studenom počeli raditi", kaže Patrik.

Dodaje i kako su ga roditelji uvijek podržavali u svemu, pa tako i u ovome. "Mojoj majci nije bilo baš drago što se time bavim, ali samo zbog razumnog straha od reakcije društva. Na kraju je prihvatila to da smo spremni podnijeti određenu žrtvu da bismo napravili jedan iskorak iz primitivizma i konzervativnosti. Uostalom, zato se i zovemo dramska skupina Korak."

Coming out potreban

Upitan za stav o povorkama ponosa i pravima gej osoba, Patrik je kazao kako se u predstavi bave prvenstveno diskriminacijom i nasiljem.

"Ne ulazimo toliko u stavove bi li njima trebalo dozvoliti brakove i posvajanje djece. Međutim, razgovarali smo u početku stvaranja predstave o svemu tome i došli do zaključka da je coming out potreban, mada on ne mora biti ne znam kako spektakularan, nego se jednostavno treba omogućiti takvim osobama da se normalno viđaju sa svojim partnerima isto kao što to čine heteroseksualne osobe. Pričali smo i o paradama koje mnogima izgledaju kao cirkus, ali u biti se radi o tome da oni izlaze na ulice samo da bi tražili svoja prava. Pa i žene i radnici su kroz povijest uvijek izlazili na ulice da bi se izborili za svoja prava, pa zašto ne bi i oni koji ih imaju najmanje?"

Ako ne može u školi, može u kazalištu

Unatoč problemima, entuzijastična skupina mladih našla je alternativu koja će se vjerojatno pokazati i boljim rješenjem od izvedbe unutar školskog prostora.

"Premijeru smo planirali za kraj ožujka i već smo razgovarali s Brankom Sušcem iz kazališta Dr. Inat koji je obećao da će nas podržati i ustupiti nam prostor, tako da ćemo tu sigurno imati najmanje dvije izvedbe. Ali moram napomenuti da nam je veliku potporu pružila i dramaturginja Jasna Žmak koja je pročitala i odobrila naš tekst, zatim udruga Iskorak koja prati cijeli razvoj naše situacije i koja nas je čak povezala s nekim udrugama s kojima bi kasnije mogli dogovoriti eventualno izvođenje predstave u drugim gradovima, primjerice u Rijeci, gdje nema takvih problema koliko sam čuo, a ne smijemo zaboraviti ni Aleksandra Bančića iz INK-a koji nam je bio ogromna potpora u svemu tome", ispričao je i najavio daljnje planove.

Nakon "sporne" predstave, kaže, slijedi jedna o školstvu. "Dosad smo uvijek ispitivali diskriminaciju negdje drugdje, a zatim sam za kraj želio provesti istraživanje o diskriminaciji u samoj Gimnaziji, i to bilo prema učenicima, profesorima ili roditeljima. To bi također bila istinita iskustva i svjedočanstva o svemu negativnom što su ikad doživjeli", kaže ali dodaje kako u novonastalim okolnostima odustao od vođenja dramske grupe u Gimnaziji, a i ne vjeruje da bi ta nova predstava dobila zeleno svjetlo, tako da će pokušati pronaći neki drugi način za realizaciju.

Na pitanje kakav svijet želi za sebe i buduće generacije kazao je kako bi sve bilo lakše kad bi iz društva nestale predrasude i stereotipi.

"Upravo se predrasudama gubi onaj osnovni ljudski odnos, i nikakva kriza ne može utjecati na to da odnos između čovjeka i čovjeka ne ostane tolerantan. Idealno društvo bilo bi ono bez stereotipa," zaključio je Patrik, mladić na kojeg bi se trebali ugledati svi mladi (a i ostali) ljudi koji žele živjeti u slobodnom i pravednom društvu ravnopravnih građana.