Muzej grada Zagreba ovog je mjeseca bio domaćin gostujuće izložbe Coming Out Museum Susreti koja kroz zbirku predmeta i priča progovara o procesu autanja.

Izložba je dio projekta Coming Out Museum (COME), suradnje između Procesa – udruge za promicanje queer kulture i LGBTIQ+ prava iz Pule i Etnografskog muzeja Istre iz Pazina ostvarene u sklopu muzejskog programa Kontakt zona. Ideja je učiniti muzej angažiranim mjestom koje progovara o pitanjima jednakosti i inkluzije stvarajući “kontakt zone”, mjesta dijaloga i suradnje. 

Na otvorenju su izložbu predstavili Mario Buletić, viši kustos Etnografskog muzeja, i Jan Franjul iz Udruge Proces. To je već četvrta godina i osmo gostovanje ovog projekta koji je, kako ističe Buletić, od početka osmišljen kako bi trajao i rastao.

Franjul je u svojem govoru istaknuo kako je važno ulaziti u institucije iako cilj nije biti dio mainstreama, nego primljen u njega. Nakon uvodnih riječi, kustosica nas je uputila na samu izložbu koja se nalazi u podrumu Muzeja, što nije moglo, a da ne izazove (pod)smijeh dvadesetak okupljenih.

Osjetila se određena ironija u činjenici da je ideja projekta afirmirati muzej kao prostor susreta i glasova koji u društvu često ostaju nevidljivi i stvarnosti spuštanja u podzemlje, gdje društvo obično deponira sve ono abjektno. Doduše, ruku na srce, smještaj izložbe u prostor ”Roope” koji je namijenjen gostujućim događajima nije odraz vrijednosnog suda Muzeja, no ipak izaziva određenu gorčinu što bilo njoj, bilo queer temama općenito nije posvećen stalniji? vidljiviji? veći? prostor, ako su već čitavi muzeji mogli biti posvećeni fenomenima poput čokolade ili videoigrica.

Sama je izložba bila posvećena individualnim pričama o autanju, odnosno razumijevanju i prihvaćanju vlastitog identiteta, simboliziranom konkretnim predmetima u funkciji okidača sjećanja na proživljeno iskustvo. Predmeti i popratne priče prikupljeni su izravno od sudionika i može ih se razgledati na stranici projekta, no, kako navode autori, oduvijek je bio cilj organizirati i, makar povremene, fizičke izložbe.

Izložba vrlo uspjelo reprezentira queer osobe različitih identiteta, dobnih skupina i podrijetla, iz čijih se priča ocrtava šira slika Hrvatske, ali i Europe kroz prošlih nekoliko desetljeća. Građa je također bogata - od kaseta ABBE, kolaža clebrityja, preko drag outfita i igračaka do ragbijaških lopti. Simpatično je prolaziti uz njih, nagađajući kakva ih priča prati, pronalazeći sličnost s vlastitim iskustvom i raznježujući se, ili pokušavajući pronaći odgovarajući pandan u vlastitom procesu. Priče o predmetima koje ih prate često imaju naglašen aktivistički ton i vrlo otvoreno i samosvjesno progovaraju o samootkrivenju svojih autora.

S jedne je to strane poticajno, no s druge ostaje dojam da im možda nedostaje emocionalne neposrednosti. Rado bih čula sirovije priče o ovim predmetima koje se ne doimaju opterećene time kako će nekom zvučati. Možda je to jednostavno prokletstvo formata i činjenice da sudionici sami pišu tekst koje bi se izbjeglo drugom metodom poput razgovora koji bi dopustio bilježenje spontanijih misli. Unatoč tome, ima i jako uspjelih tekstova, poput iskustva trans muškarca koji se s 9 ili 10 godina natjecao za Mistera Bjelolasice i osvojio titulu, ili buđenja gay žudnje gledanjem u katalog muškog donjeg rublja koji zorno prikazuje horizonte koji su prije bili na raspolaganju. Općenito, izložba bi vjerojatno bila snažnija kad bi bila podijeljena u određene cjeline. Jedna je od njezinih ideja spomenutih u uvodnom izlaganju prikazati sve "faze" autanja pa bi podjela na takve sekcije izložbu možda učinila koherentnijim iskustvom, a ne samo obilaženjem četrdesetak izložaka nasumce.

S druge strane, i ovaj bi tekst sigurno bio snažniji da ga ne pišem 8. svibnja u 22 sata, 16 dana nakon otvaranja izložbe, a bit će objavljen vjerojatno kad izložba bude pri kraju, ako ne i gotova. Jasno je u kakvim se prekarnim uvjetima odvija kulturna produkcija, koliko je ovisna o nestalnom financiranju i prva na redu za sječu u slučaju bilo kakvih rebudžetiranja. No, čini mi se da su queer umjetnost i (pop) kultura ipak dosegle dovoljnu razinu vidljivosti i estetike da si smijemo dopustiti da od njih očekujemo određene učinke mada smo svjesni svih ograničenja u kojima nastaju. 

Kako je već rečeno, lijepa je strana izložbe svakako što su svi pozvani da postanu njezinim dijelom. U Muzeju su zainteresirani mogli ispuniti obrazac gdje navode svoj predmet i priču, a isti se takav obrazac nalazi i na ovoj poveznici https://come.lgbt/get-involved/. 

* Tekst je dio programskog sadržaja financiranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba.