Već se ritualno svake godine zapitam zašto gledam Doru. Moram to učiniti i ove, ali ovaj ću se put potruditi da to ne bude samo retoričko pitanje.

Koliko me god to nekad šokira, ja nisam jedina koja ga gleda. Već je nekoliko godina zaredom Hrvatski izbor za pjesmu Eurovizije najgledanija televizijska emisija u svojem terminu. Primjerice, ove nedjelje privukla je 36,3 % televizijskih gledatelja.

Ruku na srce, ne znamo o kakvom se apsolutnom broju radi, a interesu je morala kumovati i činjenica da su na drugim televizijskim programima opcije bili filmovi “Red 2: Umirovljeni, naoružani i iznimno opasni” i još jedna repriza ne svima omiljenoga Tarantina, no ostaje činjenica da nezanemariv dio javnosti jest posvetio večer gledanju Dore. Zašto?

Apolitični i neuhvatljivi imperativ učenja iz povijesti

Zbog kvalitete glazbe sigurno ne. 27. izdanje ovog natjecanja bilo je možda jedino dosad u kojem mi nijedna pjesma nije bila ni simpatična, a kamoli favorit. Podnošljivom se približila tek Stela Rade koja bi me više oduševila da nije nastupila s baladom, premda razumijem da HRT vjerojatno ni ove godine ne bi bio spreman za punokrvni harmonikaški hit kakav je bio “Balkan Pop”, pjesma s kojom se lani prijavila na natjecanje, ali nije dospjela ni u polufinale.

Donekle me zabavila Noelle sa svojim mash upom nekolicine eurovizijskih dance hitova, no mimo toga pjesme su bile ili kriminalne ili samo dosadne.

Dva polufinala potpuno su nepotrebna ako podrazumijevaju tuljenje Lima Lena o raketama, paštetama i pancetama, ili opravu Gabrijela Ivića u kojoj je izgledao kao medicinski tehničar iz klinike Vrapče, a da ne spominjem Marka Kultića, ovaj, Kutlića koji se među plesačicama s novim stajlingom doimao kao vođa mesijanskog kulta, a dodatni je cirkus proizveo napasno pred kamerama glumeći da čita katolički klasik “Nasljeduj Krista” Tome Kempenca.

Pobjedu su očekivano odnijele Lelek s ne pretjerano impresivnim, ali opet potpuno uvjerljivim brojem bodova.

Iako se na prvi pogled može činiti da je njihova “Andromeda” kvazifeministički narativ o ženskoj snazi na primjeru katolkinja iz Bosne i Hercegovine koje su u prošlosti sicanjem, tetoviranjem lica i tijela, označavale svoju vjeroispovijest i tako pružale otpor nasilju i otimanju Osmanlija, skeptična sam prema vječno tobože apolitičnom i neuhvatljivom imperativu učenja iz povijesti.

Puno bi zanimljivije bilo okrenuti ogledalo prema samima sebi i tretmanu vlastitih žena

Možda “Andromeda” i teži tome da opiše univerzalno iskustvo rata, ali imaginarij poput “roblja”, “porušenih gnijezda”, “vojnika” i “izdajica” svemu daje prizvuk vječnog hrvatskog leleka (pun intended) o vlastitom statusu žrtve na koji se može pozvati svaki put kad se pokuša problematizirati neka suvremena nedaća.

Umjesto osnaženja, pjevanje o kanonskim zlikovcima poput Turaka kao da hrvatski narod ekskulpira od svih njegovih prošlih, sadašnjih i budućih prijestupa, a puno bi zanimljivije bilo okrenuti ogledalo prema samima sebi i tretmanu vlastitih žena. I ne samo žena, već svih društvenih skupina načetih patrijarhalno-kapitalističkim nasiljem pokraj kojeg se Turci zbilja čine kao puno manji problem.

Apolitičnost izvedbi možda i ne iznenađuje s obzirom na pozicioniranje Dore i HRT-a prema podršci koju EBU pruža sudjelovanju Izraela na Euroviziji.

Premda su nakon invazije na Ukrajinu 2022. ekspresno zabranili sudjelovanje Rusiji, Izrael ne samo da se i dalje natječe nego si i plaća oglase da si osigura visoki plasman kao lani kad je apsolutno katastrofalna pjesma “New Day Will Rise” Yuval Raphael, vojnikinje IDF-a koji već godinama provodi genocid nad palestinskim stanovništvom, završila druga.

Jasno, izraelska korporacija Moroccanoil glavni je sponzor Eurovizije, pa je EBU odlučio tek malo izmijeniti pravila o glasovanju da pokuša ublažiti reakcije, no to nije bilo dovoljno za pet zemalja koje su se povukle s ovogodišnje Eurovizije. Riječ je o susjednoj nam Sloveniji, Nizozemskoj, Irskoj, Islandu pa čak i zemlji osnivačici Španjolskoj. HRT, kao i uostalom Hrvatski sabor oko pitanja priznanja Palestine, mudro šuti.

Liječenje nacionalnog kompleksa manje vrijednosti

Pokušalo se tu činjenicu problematizirati u nedjelju na Prisavlju kad je Inicijativa za slobodnu Palestinu održala prosvjed skrećući pozornost na činjenicu da Eurovizija nije politički neutralan spektakl kakvim se želi prikazati, već implicitno staje na stranu genocida i apartheida.

Premda hvalevrijedan, njegov intimni karakter ipak ga čini tek simboličkom pobunom više nego širokom akcijom koja pretendira na ozbiljan politički karakter.

No, na stanoviti je način dovoljan da omogući interpasivnost, odnosno, dopušta nam kao subjektima da netko drugi performira pobunu dok mi neometano sjedimo pred televizorom uz grickalice.

Uz klasično opravdanje “ništa se ionako ne bi promijenilo”, to je uvjerljivo objašnjenje zašto dio publike gleda Doru. Ipak, vjerujem da većini Hrvata Palestina nije bila u mislima dok su gledali kreveljenje naših zvijezda u vječnom usponu željnih eurovizijske pozornice. Što je onda razlog?

Vjerojatno inercija, možda i želja za osjećajem nadmoći. Možda patološki ponos Hrvata koji je, nakon popriličnog nemara za Doru, ponovno buknuo dobrim plasmanom Leta 3, a onda i Baby Lasagne pa sad svaka pjesma potajno postaje prilika da se izliječi nacionalni kompleks manje vrijednosti.

Je li nam tradicija gledanja zaista toliko važna?

A onda je tu tradicija - “gledala sam je s mamom kad sam bila mala”, “volim vidjeti što ima”, “gledam svake godine”.

Sve su to poznate fraze koje zapravo ne odaju intenciju, već se pokazuju ispraznim ritualima, kao uostalom i samo natjecanje.

Paradoksalno, barem u mojem slučaju, dobivaju i sloj licemjerja jer negodujem zbog pobjedničke pjesme koja zaziva narodnu tradiciju, a opet se sama držim nekih kojima jednako ne nalazim smisao jer bih umjesto Dore lako mogla pronaći drugi povod za druženje uz hranu.

Što god bio razlog, uzevši u obzir sramotni stav EBU-a, generalno kretanje Eurovizije prema sve bjelodanijim manipulacijama i razinu neslušljivosti skladbi na Dori, bilo bi dobro da preispitamo je li nam tradicija gledanja zaista toliko važna s obzirom na to da bespogovornim praćenjem sami omogućavamo i njezinu sve lošiju kvalitetu i promicanje diskutabilnih politika.