Malo drugačiji osvrt na rijetko loš izbor za pjesmu Eurovizije.

Utorak - prvo polufinale

Gledam ga i od muke naručujem pizzu premda pred sobom već imam čips (nećemo ga upisati u My Fitness Pal). Zgrožena gotovo svim nastupima osim talijanskim, pitam se kako Marko Bošnjak nije prvi na kladionicama. Pitam se i o čemu ću točno pisati tekst – ništa nije ni toliko spektakularno loše da zaslužuje spominjanje, samo je zaboravljivo. Na pamet mi pada nevjerojatna recenzija koncerta Stjepana Hausera Lane Pukanić i odlučujem, tekst će biti autofikcionalan! Uz jedan problem – moj život je dosadan kao ovo polufinale i nema se o njemu puno reći.

Četvrtak - drugo polufinale

Jutro započinje dugo iščekivanim tetoviranjem. Umjesto dviju tetovaža, stižemo odraditi samo jednu. S vrećicom smrznutih borovnica i Brufenom 400 sjedam u auto s I. i krećemo poslom u Rovinj. Glazba je u autu glasna i suspektna. I. i ja raspravljamo o introvertima. On smatra da ljudi pretjeruju u introvertnosti. Nisam sigurna da mi ta izjava sasvim ima smisla, ali ne proturječim. People pleaser sam.

Ne volim rasprave. Svakako je nebitno, iako bi bilo lijepo da vježbam izražavanje svojih mišljenja i potreba. Ja mu zvučim kao introvertirani ekstrovert. Samouvjereno izjavljujem da više volim malena društva, ali mi ova konferencija neće biti problem. Dovraga, riječ je o samo tri dana! Zasvira "Bella Ciao (Balkan Version)" i pred očima mi naša vožnja zaigra kao scena iz balkanskog filma. Tri narativne linije koje prate kolege u trima vozilima, njihove odnose i zgode na konferenciji. Naravno, I. i ja publici smo najsimpatičniji. Pusti "Koktel ljubavi", kažem ja. Prvi je dan, socijalna baterija puna, a ja spremna za edgy odluke. On je oduševljen što sam ga podsjetila na ovaj hit. Uo-o.

Pripremamo se za prvu večer, oblačim traperice. Nedovoljno svečano. Presvlačim se u jedan od svoja dva para hlača za pireve. Kolegica ne zna što obući, na kraju izlazi u neočekivanom 90s outfitu. Želim joj reći da izgleda sjajno, ali bojim se da je to prenametljivo. Zadovoljavam se afirmativnim, no sigurnim wow.

Glazba na događaju odlična je. Brža elektronika, kakva mi u posljednje vrijeme leži. Shazamam dvaput istu pjesmu iako mi se iz druge manje sviđa. Povremeno ide Grše. Čak mi paše.

Prijatelji mi šalju poruke s komentarima nastupa na Euroviziji. Sviđa im se vatrena Finkinja, Maltine pilates lopte, ne sjeda im Armenija. Sorry, nisam doma, pogledam snimku.

Subota - finale

Zadnji je dan. Socijalna baterija doživjela je neočekivan burnout već jučer popodne. Treba mi 10 minuta nasamo. Moram čuti remiks "Stay High", ne izlazi mi iz glave od srijede. Sumnjivo se dugo zadržavam u toaletima (živjela tetovaža) i slučajno više puta zalutam u suprotnim smjerovima od svojeg društva. Na zajedničkoj sam večeri viktorijanska debitantica koja se ljupko smješka i kima glavom. Moje vrijeme stiže tek pola sata nakon ponoći. Šeram pjesmu na Instagramu, premda me muči hoće li zbog teksta svi misliti da patim. Ne patim, bar dok se ne vratim u po novom prazan stan.

Danas se nekako držim, ali svejedno hitam na predavanja koja ne zanimaju kolege da budem sama. Susrećem I., upadamo u razgovor o Euroviziji i kaže mi da ga nervira što su mediji "napuhali homofobne napade na Marka Bošnjaka". Ovo ipak ne mogu prešutjeti - pitam ga je li pogledao komentare ispod bilo kojeg članka. Nije. Možda ipak nije primijetio detalje, ali... Nešto, nešto, nešto.

Nakon još malo konvencija, otkucava 17.30. I. me požuruje prema automobilu. Odlični smo, stižemo kući puno prije početka finala. Okret ključem i - ništa. Baš ništa. Uključujem svoj emergency extrovert modus i polazim u hotel u potrazi za kombinirkama. Susrećem njegove prijatelje – on gleda pod haubu, ona mi se pridružuje u potrazi. Ona uzima stvar u svoje ruke - nakon neuspjeha u prvom hotelu, zaključuje da je pametnije pitati lokalce. Ja se toga ne bih sjetila, ali užasno je točno. Ulazi u gladak razgovor s gospođom iz apartmana preko ceste i razmišljam o blagodatima ekstrovertiranosti. Razmatram imam li u sebi snage za biti više od salatnog krastavca u većem društvu. Možda, ali negdje na razini mladog luka. Sve drugo bilo bi otuđujuće.

Gospođa iz dnevnog boravka vadi pet kliješta i ključeva. Impresivno. Sjedamo u auto, čudom pronalazimo akumulator na drugoj benzinskoj postaji. Netko traži nož. Imam ga u torbi, pomislim, ali onda se sjetim da sam ga izgubila. Otac mi je kupio Bear Grylls nož na benzinskoj stanici 2013., kad sam trebala odseliti u Zagreb, "da imam za izrezati jabuku". Znam da je to bio njegov izraz brige. Osjećam se kao loša lezbijka jer nemam ni nož ni niz alata u ruksaku. Razmatram trebam li kupiti švicarski nožić. Poznajem bar dvije queer žene koje su ga imale.

Otiskujemo se u Zagreb i putem shvaćam - ovo je zgodan događaj za moj autofikcijski osvrt na Euroviziju! Vadim mobitel i impresionistički bilježim najvažnije spoznaje. I. me pita zapisujem li to stihove trap cajki koje pušta. Nasmijem se i objasnim mu da pišem za Crol. Priča mi o ravnopravnosti spolova. On je, u suštini, zbilja drag lik. Kažem mu da se možda i ne slažem u potpunosti s onim što govori, ali znam da dolazi s dobrog mjesta i nemam ga potrebu u svemu ispravljati. Pitam ga sluša li Rosalíju, kaže možda. Uživamo u "Chicken Teriyaki", a potom tražimo koja me to Gršina pjesma progoni od sinoć. SIP! Stižemo sa satom zakašnjenja na finale. Pogledat ćemo preskočeno sutra. Nemam mira i pišem ovaj tekst dok Eurovizija teče u pozadini. Jedva čekam da završi i pustim si "Stay High".

Austrija je pobijedila zahvaljujući žiriju. Izrael je drugi s morbidno puno bodova publike unatoč tome što su reakcije publike u dvorani odale potpuno drugačiji dojam. I šta ćemo sad, da citiram bezvremensku Konstraktu. Ja sam sama, puna velikih dojmova, sa samo malenom nedjeljom pred sobom da ih procesiram. A nijedan od njih nema veze s Eurovizijom.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.