Kad se s pozornice, pred tisućama ljudi, zaziva rušenje demokratski izabranog gradonačelnika uz poklič “Za dom spremni”, to više nije ni glazba, ni politika, ni domoljublje, već demonstracija sile. A kad se dan poslije ista ideologija preseli pred privatnu adresu gradonačelnika, stvari postaju ozbiljne.

Marko Perković Thompson možda se i dalje pokušava predstavljati kao pjevač koji “samo pjeva”, ali sinoćnji koncert u Areni bio je sve osim toga. Bio je politički miting s jasnom porukom: ova vlast nije legitimna jer nije “naša”. U toj poruci nema ničeg demokratskog, ma koliko se ona retorički skrivala iza riječi “izbori” ili “referendum”.

Jer demokracija ne funkcionira uz prijetnje, parole ustaškog režima i ritualno huškanje mase. Demokracija ne počinje uzvikom “Za dom”, niti završava policijskim dronom iznad nečijeg stana.

Odgovor Tomislava Tomaševića bio je miran, gotovo suzdržan. Podsjetio je na elementarnu činjenicu: vlast mu nisu dali pjevači, politički marginalci ni samoproglašeni “čuvari domovine”, nego građani Zagreba. No upravo u toj smirenosti leži i problem, jer ovakvi događaji nisu nešto što bi se smjelo tretirati kao još jedna epizoda u beskonačnom hrvatskom realityju.

Okupljanje pred stanom gradonačelnika nije prosvjed. To je namjerno pomicanje granice i testiranje koliko daleko se može ići. Poruka da se politički protivnici mogu fizički locirati, imenovati i javno označiti. Jučer je to bila Dalija Orešković, danas je to gradonačelnik Zagreba. Sutra može biti bilo tko tko se usudi voditi politiku koja se ne uklapa u nacionalistički narativ.

I zato valja stvari nazvati pravim imenom: riječ je o otvorenom napadu na temeljne principe demokratskog poretka. I svaki put kad se na to reagira mlako, relativizirajuće ili uz sleganje ramenima, ta se granica dodatno pomiče. Povijest nas je već naučila kamo to vodi. Pitanje je samo hoćemo li ovaj put reagirati prije nego što bude prekasno.

Tomislav Tomašević nije problem zato što je “lijevo” orijentiran. Problem je što je simbol političke promjene koju dio društva nikad nije prihvatio. Zato se i ide pred njegov stan - jer cilj nije pobijediti - cilj je zastrašiti.

Najava referenduma u tom kontekstu je cinična laž. Referendum je demokratski alat samo kad ga koriste oni koji priznaju demokraciju. Kad ga zazivaju ljudi koji uzdižu ustašku simboliku i govore o “operacijama”, riječ je o političkom nasilju upakiranom u proceduralni celofan.

Ovo nije incident. Ovo je obrazac. Hrvatska godinama tolerira fašizam dok god se predstavlja kao “domoljublje”. Tolerira se jer “nije ih puno”. Jer “nije bilo nasilja”. Jer “samo pjevaju”. I svaki put kad se zažmiri, granica se pomakne još malo.

Sinoć je ta granica prijeđena. Kad se politička poruka isporučuje uz fašistički pozdrav, a potvrđuje okupljanjem pred nečijim domom, demokracija više nije u krizi. Ona je pod napadom.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.