Dobra vijest za zagrebačku i hrvatsku LGBT zajednicu je što je dosadašnji gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević iz Možemo! izabran za još jedan mandat, prema njegovim riječima zadnji.

Možemo! je izvan svake konkurencije stranka u Hrvatskoj kojoj je najviše i potpuno iskreno stalo do LGBT prava, a Tomašević je i prvi gradonačelnik metropole koji je u toj funkciji bio na zagrebačkoj Povorci ponosa. Još bitnije, dolazio je na Povorku ponosa i godinama prije nego je postao gradonačelnik, što svjedoči da njegovo savezništvo nije samo stvar trenutka ili mode, već rezultat uvjerenja.

Loša vijest za zagrebačku i hrvatsku LGBT zajednicu jest što je ova kamapanja za lokalne izbore u glavnom gradu bila, između ostaloga, obilježena velikim količinama homofobije i antigej sentimenata koji su dolazili od skoro svih Tomaševićevih protukandidata i njihovih okruženja. Pritom su im u tome sekundirali i brojni mediji, poput notorne televizijske emisije Bujica na Z1 i portala udruge Željke Markić, a homofobija se masovno razlijevala i društvenim mrežama.

Hermanova amnezija

Mogli smo tako od filoustaški nastrojenog gradonačelničkog kandidata Tomislava Jonjića čuti da bi ukinuo gradsko financiranje Povorke ponosa, koju je usput nazivao “paradom smrti”.

Slične je izjave imao i njegov dojučerašnji stranački kolega Zlatko Hasanbegović, s kojim se prije par godina razišao, da bi se sad opet oportuno udružili kako bi pokušali prebaciti prag od 5 posto za Gradsku skupštinu, u čemu su sa 6,44 posto i uspjeli.

Trpimir Goluža i Dina Dogan, kandidati za zamjenike nesretnoga Davora Bernardića (hej, on je nekad bio predsjednik SDP-a!) iz koalicije Zagreb United, također su u prethodnom mandatu kao zastupnici u Gradskoj skupštini imali homofobne tirade i napadali financiranje LGBT udruga. Goluža čak toliko ne podnosi LGBT ljude da mu se, kad god govori o nama, lice izobliči u zastrašujuću masku mržnje.

Kandidat HDZ-a Mislav Herman prvo je pokušao glumiti uključivost, da bi onda doživio javni živčani slom ugledavši zastave duginih boja na jarbolima Grada Zagreba, zaboravivši pritom da je svojedobno kao predsjednik Gradske skupštine, dok je bio u koaliciji s prethodnim i kriminalnim gradonačelnikom Milanom Bandićem, odobrio i potpisao svečano pokroviteljstvo 20. Povorci ponosa LGBTIQ zajednice kao manifestaciji važnoj za sve njezine građanke i građane i za naš grad.

Ako Tomašević podbaci, to bi moglo otvoriti put najgorim mračnjacima

Uostalom, svi su protukandidati Tomaševića napadali zbog toga što gradska uprava kojoj je on na čelu financira LGBT udruge i programe, pokušavajući od toga stvoriti skandal i prikazati to kao nekakvo kazneno djelo, iako je to uobičajena praksa u svim glavnim gradovima država-članica Europske unije.

Računali su na homofobne sentimente dijela glasača, uvjeravajući ih da će baš oni, ako budu izabrani, pokazati pederima gdje im je mjesto. Neki su u tome bili prefriganiji, poput Marije Selak Raspudić (čija je kandidatkinja za zamjenicu gradonačelnice prvi izlet imala u Projektu Domovina, propaloj stranci Željke Markić), a neki su išli u direktni napad, poput Jonjića, Hermana i Bernardićevih pobočnika. 

Zabrinjavajuće je što se u 2025. godini ordinarna homofobija koristi kao sredstvo političke borbe za vlast i što se time služi za mobilizaciju vlastitih glasača. Ipak, pokazalo se da to nije pobjednička strategija.

Tomaševićev prvi mandat na čelu Zagreba bio je daleko od savršenog, ali su rezultati ovih lokalnih izbora pokazali da antigej retorika u glavnom gradu Hrvatske ne donosi pobjedu niti snažna podrška LGBT zajednici podrazumijeva poraz na izborima. Zagrepčani u većini ipak nisu toliko primitivni i homofobni koliko su se nadali mnogi među Tomaševićevim izazivačima. Dapače, jahanje na ekstremnoj homofobiji u Zagrebu znači ostanak na političkoj margini. Kome to smeta, uvijek se može odseliti u Imotski.

Što se tiče novog-starog gradonačelnika Tomaševića, na njemu je da isporuči obećano u drugom mandatu. Ako to učini, bit će zapisan među najveće gradonačelnike Zagreba u njegovoj povijesti. Ako iznevjeri, to bi moglo otvoriti put najgorim mračnjacima, jer jalovost institucionalne ljevice redovito, pokazala je povijest, otvara vrata fašizmu.

Vrijeme je za LGBT centar

Među obećanjima Možemo! za drugi mandat u Zagrebu je i otvaranje LGBT centra. To je ključna stvar koju bi zagrebačka LGBT zajednica trebala tražiti od Tomaševića, a to bi trebao biti i zadatak za sve one LGBT članove i članice Možemo! kojih je daleko više nego u ostalim strankama i koji imaju konkretnu političku moć. Ako u sljedeće četiri godine nisu sposobni otvoriti LGBT centar, onda su za malo toga sposobni.

S obzirom na to da precizan model za taj LGBT centar još nije osmišljen, prilika je da naglasim kako smatram da bi trebao biti (novoosnovana) gradska institucija, koja bi imala svoj budžet i zaposlene. Potpuno je promašen pristup budući zagrebački LGBT centar prepustiti isključivo u ruke postojećih LGBT udruga, jer one ga nemaju kapaciteta voditi. LGBT centar treba biti, ponavljam, gradska institucija koja će surađivati s udrugama, ali kojom one neće upravljati. 

Potencijalna opasnost takvog modela je u tome što bi onda neka buduća, homofobna gradska vlast, mogla krenuti u ukidanje LGBT centra. No, ako on kao gradska institucija bude dotad ispunjavao svoju svrhu i pokazao se kao mjesto okupljanja i osnaživanja zagrebačke LGBT zajednice, u tom se slučaju ona za njega tad svim sredstvima treba i boriti.

Drugim riječima, ako neka buduća potencijalno homofobna vlast bude mislila da zagrebački LGBT centar može ukinuti bez masovnih protesta zagrebačke LGBT zajednice, bez hapšenja ljudi koji bi, recimo, zbog toga blokirali svojim tijelima gradsku upravu, onda ni taj LGBT centar nije ispunio svoju svrhu niti ga zagrebačka LGBT zajednica zaslužuje.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.