Karnevalsko doba i ranijih je godina u Hrvatskoj znalo biti obilježeno mrziteljskim ispadima, no ove godine nelagodno ih je više, i to s istom, promašenom žrtvom.

Ovaj je tekst započeo kao komentar na izolirani događaj. Naime, u Kaštel Kambelovcu Tomislav Tomašević na karnevalu je proglašem krnjom i krivcem za sve prošlogodišnje nedaće. U povorci ga je pratila i pjevala mu lutka Marka Perkovića Thompsona, a jedino što ga je spasilo od lomače bilo je to što su se Kaštelani svojom inovacijom htjeli podičiti i na najvećem karnevalu u državi, onom riječkom.

Umjesto toga zapalili su Yugo kao simbol socijalizma, onog istog zahvaljujući čijim reliktima danas nismo u potpunosti na prosjačkom štapu, već samo spajamo kraj s krajem. Prisjetimo se, k tome, incidenta iz 2018. kad je na istom mjestu zapaljena dugina zastava koja je trebala predstavljati slikovnicu Duginih obitelji, i tekst se piše sam. No, dok sam smogla psihičke stabilnosti za početak rada na članku, već se nanizalo još nekoliko događaja koji su zakomplicirali zaključak da je opet problem u “tim nesretnim Kaštelanima”.

Odnosno, zaključak je stajao još neko vrijeme jer se sljedeća sporna instanca dogodila u skoro pa direktnom susjedu Kaštel Sućurcu gdje su zapalili lutku Dalije Orešković. Ipak se i ona usudila taknuti u naše svetinje, prozvavši Thompsona jer profitira na širenju ustaštva i državu za licemjerje jer kažnjava publiku koja na koncertu izvikuje ustaške pozdrave, ali ne i onog koji na njih poziva.

Kaštelanski zaborav i apstraktni žrtveni janjci

U svojoj maniri, Orešković se sjajno snašla ironičnim Facebook komentarom koji hajku na nju implicitno uspoređuje s progonom vještica, i poručila da se ne namjerava stišati. Ipak, po omraženosti ove godine ne može konkurirati zagrebačkom gradonačelniku kojeg su nedugo zatim simbolički zapalili i u Benkovcu dok je u pozadini treštala zamjenska hrvatska himna “Ako ne znaš šta je bilo”.

Gorio je i u obližnjem Svetom Petru na Moru, gdje se ispoljila i neočekivana fantazija njega u klinču s Milom Kekinom iz Hladnog piva. On im se, valjda, zamjerio jer je snimio ironičnu navijačku pjesmu nakon što se Andrej Plenković narugao činjenici da njegove pjesme sigurno ne puštaju u svlačionici da motiviraju sportaše.

Što god bio razlog, dio Hrvata, očito, Tomaševiću nije oprostio što nije bio spreman dopustiti Thompsonov nastup na Trgu bana Jelačića za doček brončanih rukometaša, poučen iskustvom iz zagrebačke Arene iz prosinca, kad je ponovno korišten ustaški pozdrav “Za dom spremni”. Srećom, nakon prozirnih floskula o tome kad “Za dom spremni” jest, a kad nije prihvatljiv, Vlada je napokon konačno izrazila svoj stav pregazivši odluku Grada i omogućivši Thompsonu nastup.

Tomašević s tom odlukom ide na Ustavni sud, ali činjenica je da je već koncert na Hipodromu u srpnju prošle godine dao krila uvijek (za dom?) spremnom nacionalizmu. To se vidjelo na nizu instanci koje su uslijedile nakon njegova koncerta poput napada na Danima srpske kulture u Splitu ili okupljanja pedesetak maskiranih muškaraca pred Srpskim kulturnim centrom u Zagrebu.

Takva klima očigledno je i dalje jaka, dovoljno jaka da glavni krivac za sve zlo u 2025. bude gradonačelnik sasvim drugog grada, a ne, primjerice, lokalna vlast koja sigurno nije iznad kritike. Zaboravljaju, recimo, Kaštelani da im iz godine u godinu svako jače jugo razbije rivu i poplavi kuće i poslovne prostore.

Pijesak u oči javnosti

Gradska vlast, HDZ-ova, šokantno, obećava da će se obala obnoviti, ali polarizacije kakve im donosi afera Thompson odlično dođu da se fokus prebaci s važnih problema na apstraktne žrtvene janjce koje je lakše okriviti za sve nego problemima pristupiti sistemski, kako se jedino i mogu riješiti.

Cijenim barem primjer Bibinja u kojima su se odvažili zapaliti generala Čermaka zbog projekta skladištenja goriva u luci Gaženica. Ne tvrdim da su Bibinje bogznakako progresivno mjesto, ali barem su njegovi stanovnici pogledali u vlastito dvorište i pozabavili se problemima koji im zapravo utječu na život, što bi i trebao biti smisao političke kritike. I dok vlast uspješno koristi Tomaševića da skrene pozornost sa svojih afera, Dario Zurovec plasirao nam je plenkovićevsku zamjenu teza. Gradonačelnik Svete Nedelje maskirao se u Thompsona, a pridružili su mu se i Plenković i Tomašević.

Time ih, pretpostavljam, trpa u isti koš, na tragu ranijih izjava o tome kako je baš Tomašević taj koji sukobom s Thompsonom skreće pozornost s raspada u kojem je Zagreb. Ne znam na koji raspad misli - nove vrtiće, tramvaje ili načine zbrinjavanja otpada? Puno je veći raspad njegova izjava u kojem izjednačava Thompsona i Milu Kekina i pita se kako potonji može pjevati u Zagrebu ako je politički aktivan. Vrlo jednostavno - jer ne poziva na rušenje ustavnog poretka.

Jasno je - najpozitivnije promjene dogodile su se ondje gdje se najdalje odmaklo od “Za dom spremni”. Jedno je od takvih mjesta upravo Zagreb unatoč kritikama koje bi se s pravom mogle uputiti gradskoj vlasti i žalosno je što narativi o ljevičarenju i pedofiliji članova Možemo kakve plasira Marin Miletić tako uspješno bacaju javnosti pijesak u oči.

Ipak, ako je suditi po anketama online, mnogo je više čitatelja na strani Tomaševića, što pokazuje da nisu svi izgubili iz vida vrijedne pomake u Zagrebu. Vrijedi i dalje podsjećati na te pothvate u nadi da će javnosti progledati (srcem? mozgom?), ali i kako bismo pružili podršku onima koji se usuđuju suprotstaviti establišmentu pod cijenu toga da im prosvjednici dolaze pod prozor, a mi im vraćamo tako što ih spaljujemo na fašniku.

* Tekst je dio programskog sadržaja financiranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba.