Kad je Rob Jetten prije nekoliko dana službeno preuzeo dužnost premijera Nizozemske, Europa i svijet dobili su još jedan politički presedan – najmlađeg nizozemskog premijera u povijesti, ali i svog prvog koji je otvoreno gej.

Za zemlju koja se desetljećima pozicionira kao predvodnica liberalnih politika (prva je u svijetu, i to prije 25 godina, ozakkonila gej brakove), Jettenov uspon nije samo politički događaj nego i simbol društvene zrelosti. Nizozemska nastavlja potvrđivati svoj status progresivnog društva, no može li se nešto slično dogoditi i u Hrvatskoj? Može li Zagrebom i Hrvatskom ikad koračati homopremijer?

Jettenova priča zanimljiva je iz više razloga. Rođen je 1987., a politički je stasao u stranci D66 poznatoj po izrazito modernom, tehnokratskom djelovanju. Otvoreno zagovara zelenu tranziciju i digitalizaciju te se snažno zalaže za inkluziju i prava LGBT+ osoba.

Njegova seksualna orijentacija nikad nije bila tajna, već je on sâm bio jedan od najvidljivijih političkih zagovornika jednakosti. Stoga ovaj izbor za premijera nije doživljen kao kontroverza, kao što bismo to sasvim sigurno mogli očekivati u Hrvatskoj, nego kao logičan nastavak nizozemskog društvenog puta ka boljitku.

Biti gej političar u Hrvatskoj

Iako je hrvatsko društvo u posljednjih dvadesetak godina prošlo kroz značajne promjene – od sve veće vidljivosti LGBT+ zajednice preko uvođenja životnog partnerstva do omogućavanja da istospolni partneri udomljavaju i posvajaju djecu – politički vrh i dalje je izrazito konzervativan. Ne toliko u zakonima koliko u mentalitetu. Seksualna orijentacija političara u Hrvatskoj i dalje je tabu tema, nešto što se šapuće, nagađa ili koristi kao oružje, a rijetko kad otvoreno priznaje i prihvaća.

Ipak, Hrvatska nije bez vidljivih gej političara. Najpoznatiji primjer svakako je Domagoj Hajduković, saborski zastupnik koji se 2020. javno autao, nažalost kao posljedica nasilja u obitelji. Njegov istup bio je važan trenutak za hrvatsku politiku: po prvi je put jedan aktivan saborski zastupnik otvoreno progovorio o svojoj seksualnoj orijentaciji.

Važan je i primjer ministra gospodarstva i HDZ-ovca Damira Habijana kojeg je početkom 2024. predsjednik Zoran Milanović “slučajno” autao. Iako se Habijan nije samostalno etiketirao, Milanovićevim gafom pokušao se razbiti stereotip da je LGBT+ identitet rezerviran samo za političare liberalnog spektra i da konzervativne stranke isključuju gej osobe.

Možete li zamisliti gej premijera?

Hrvatska politička scena i dalje je daleko od toga da bi otvoreno gej političar mogao postati predsjednik Vlade. Zamislimo hipotetsku situaciju: relativno mlad, visokoobrazovan, strastven i sposoban političar iz jedne od većih stranaka javno objavi da je gej i najavi kandidaturu za premijera. Bi li ga stranka podržala? Bi li birači bili spremni dati mu povjerenje ili bi se odmah aktivirala mašinerija predrasuda, insinuacija i moralna paničarenja?

Hrvatska politika još uvijek funkcionira unutar tradicionalnih okvira. Političari se rijetko usude odstupiti od očekivanog, a oni koji to učine, često i s razlogom postaju mete jer istupaju kakvim pucanjem iz vatrena oružja, veličanjem ratnih zločinaca i profitera ili zaobilaženjem Ustava kako bi se organizirao doček sportaša.

Seksualna orijentacija, iako privatna stvar, u Hrvatskoj se i dalje koristi kao sredstvo diskreditacije. Upravo zato mnogi političari (ali i mnoge druge javne profesije poput pjevača i glumaca), čak i ako pripadaju LGBT+ zajednici, radije za javnost ostaju u ormaru zbog straha od političkih ili poslovnih posljedica.

Volimo vjerovati da se društvo mijenja nabolje. Mladi birači pokazuju znatno veću otvorenost prema različitostima, a u urbanim sredinama, posebno u Zagrebu, društvena klima znatno je liberalnija nego prije. Pride se održava bez većih incidenata, a sve se više u javnom prostoru govori o raznolikosti seksualna identiteta.

Možemo zamisliti gej premijera!

No, hrvatsko političko rukovodstvo kao da živi u paralelnom svemiru u kojem je autanje političara i dalje nezamislivo. Upravo zato Jetten može poslužiti kao odličan primjer da je biti gej samo jedan dio osobnosti.

On nije postao premijer zato što je gej (i ima zaručnika!), nego zato što je kompetentan političar. Njegova seksualna orijentacija samo je dodatan argument da Nizozemska bira lidere prema sposobnostima, a ne prema podobnosti. Kad i ako Hrvatska dođe do te spoznaje, odgovor na pitanje iz naslova više neće zvučati kao provokacija, nego možda postane i činjenica.

U stvarnosti, ne moramo i ne možemo se uspoređivati s Nizozemskom jer povijesni, kulturni i politički konteksti nisu isti, ali možemo se zapitati što nas koči. Je li problem u biračima koji navodno „nisu spremni" ili u političarima koji se boje vlastite sjene? Ili možda u strankama koje radije biraju status quo nego društveno-politički rizik?

Ako će Hrvatska ikad imati otvoreno gej premijera, to neće biti rezultat slučajnosti, nego dugotrajna procesa u kojem će se morati promijeniti i politička kultura i percepcija javnosti. Trebat će političar dovoljno hrabar da bude autentičan, stranka dovoljno složna da ga podrži i društvo dovoljno zrelo da ga izabere.

A dotad, tko živ, tko mrtav…

* Tekst je dio programskog sadržaja financiranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba.