Mlada novinarka i redateljica Karla Jelić snimila je kratkometražni dokumentarni film “Tiha misa” koji prati javne molitve na trgovima dvanaest hrvatskih gradova i istoimeni performans umjetnice Arijane Lekić-Fridrih kojim se nastoji suprotstaviti moliteljima. Film će svjetsku premijeru imati 11. lipnja na 33. izdanju prestižnog Sheffield DocFesta, najznačajnijeg britanskog festivala dokumentarnog filma, a tim smo povodom razgovarali s redateljicom o molitvi, prosvjedima i filmu u Hrvatskoj.

“Tiha misa” snimana je nekoliko godina tijekom kojih je imala prilike steći duboke uvide u evoluciju molitvi Vitezova bezgrešnog srca Marijina i napore protuprosvjednika koji su skretali pozornost na njihovu skrivenu, ili ne baš tako skrivenu, agendu. Molitelji su, kaže nam Jelić, uporni, štoviše, s vremenom su počeli okupljati sve više muškaraca te se širili na više gradova.

Uvoz iz Poljske

Jelić misli da većina društva zapravo nije ni svjesna kakve stavove zastupa ta inicijativa, već mnogi vide samo neke “naše dečke koji mole”. Zato i film i protuprosvjedi ističu koliko se poljskog jezika čuje na skupovima koji su zapravo uvezeni iz te zemlje gdje ih organizira Zaklada Ordo Iuris.

Incident tijekom kojeg je jedan od molitelja gazio ruže koje je na tlo postavila umjetnica Arijana Lekić-Fridrih, a koje su simbolizirale žrtve femicida u protekle tri godine, pomogao je da javnost jasnije vidi stvarne namjere molitelja i profile ljudi koji sudjeluju u tim okupljanjima te je, tvrdi autorica, otuđio čak i dio vjernika.

Upravo zato što se ne radi o nevinoj molitvi, već jasno organiziranim političkim skupovima, Jelić se boji da javne molitve neće stati. Ipak, unatoč jačanju nacionalizma i desnice diljem Europe, misli da stavovi molitelja ipak ne odražavaju stajališta većine hrvatskog društva. Još su uvijek na margini, smatra ona, ali postoji doza straha da s te margine ne uđu u mainstream. 

S druge strane, situacija s protuprosvjedima nije tako jednoznačna. Moliteljima od početka prkosi Arijana Lekić-Fridrih koja je započela s performansima u Zagrebu, a zatim ih je počela izvoditi u drugim gradovima gdje se održavaju javne molitve.

Performansi su umjetnički evoluirali i svaki bi put bili posvećeni nekom obliku nasilja nad ženama. Nažalost, dokazujući tezu da moliteljima nije stalo do ženskih prava, sama Lekić-Fridrih bila je izložena sve većem nasilju - od onog verbalnog na prvim izvedbama do ozbiljnijih fizičkih ozljeda koje je zadobila tijekom protuprosvjeda u Splitu.

"Ja sam žena, naravno da ne mogu ovdje moliti"

Na samom su se početku umjetnici pridružili studenti Filozofskog fakulteta s inicijativom "Ustani za slobodu". Dojam je naše sugovornice da studenti nisu uvijek jasno komunicirali svoje poruke prema moliteljima, kao i da su bubnjevi koji su pratili njihove protuprosvjede bili pogrešan potez jer nisu građanima Hrvatske dopustili da čuju za što se ti muškarci zapravo mole.

Upravo u tome i jest najjeziviji aspekt javnih molitvi - slušati stotine muškaraca čije su molitve namijenjene osporavanju ženskih prava poput onog na pobačaj, kaže autorica. Kako su studenti često bili izloženi verbalnom i fizičkom nasilju, čini se da su se njihovi prosvjedi s vremenom raspršili.

Pozitivni su primjeri Osijek i Šibenik u kojima se građanske inicijative vrlo konkretno i kontinuirano pojavljuju svake prve subote kako bi kontrirale javnim molitvama. Primjerice, udruga Adela u Osijeku često okupi i veći broj ljudi od samih molitelja. Jelić smatra da manje sredine trenutno daju puno jasniji i ozbiljniji primjer otpora od Zagreba.

Iako je vrlo jasno kakve vrijednosti zastupaju, molitelje vrlo često brane i protuprosvjedima se najgorljivije suprotstavljaju upravo žene. Tijekom snimanja također se susrela sa ženama koje su vrlo otvoreno i ponosno podržavale muškarce koji sudjeluju u molitvama. U nekim su situacijama čak bile glasnije i odlučnije od samih molitelja, kako u verbalnoj obrani inicijative, tako i u fizičkom sprječavanju protivnika da im se približe.

Sjeća se trenutka kad je jedna žena izašla iz ograđenog prostora za molitvu i rekla: "Aha, da, ja sam žena, naravno da se ne mogu ovdje moliti." Kada je Lekić-Fridrih fizički napadnuta u Splitu, upravo su je neke žene također pokušavale spriječiti da uđe u ograđeni prostor. Dinamika u kojoj se žene na trgovima pojavljuju kao svojevrsne zaštitnice muškaraca koji se mole za ograničavanje njihovih prava Jelić je istovremeno zanimljiva i zabrinjavajuća.

U Hrvatskoj je gotovo nemoguće živjeti isključivo od režije

Ovo nije prvi put da se redateljica bavi temom prosvjeda ni ženskim pravima. Bila je jedna od organizatorica prosvjeda na Akademiji dramskih umjetnosti zbog seksualnog zlostavljanja studentica, o kojem je snimila i film “I tako još jedna”.

Iskustvo je, kaže, pokazalo da je prosvjed vrlo koristan alat u određenim situacijama, ali mora biti promišljen, dobro organiziran i usmjeren prema jasnom cilju. Kad su organizirale prosvjede na ADU-u, znale su da raspolažu snimkom verbalnog zlostavljanja i da će njezin sadržaj biti vrlo potresan za javnost. Istovremeno su imale jasno definirane zahtjeve i, gledajući unatrag, misli da su ih uspjele jasno komunicirati i u medijima.

Na Akademiji su im medijska vidljivost i sam prosvjed često zamjerani, kao da su oni problem, a ne ono protiv čega su prosvjedovale.

Takav odnos dobro dočarava stanje cjelokupne filmske, pa tako i dokumentarističke, scene. Jelić osjeća da, kad jednom uđeš u filmski krug, vrlo lako završiš u prilično zatvorenom i elitističkom okruženju, u kojem kao da potpuno izgubiš kontakt sa stvarnim životom i društvenim problemima izvan vlastitog profesionalnog balona. Misli da se to ponekad odražava i na teme kojima se autori bave, ali i na način na koji ih obrađuju.

S druge strane, u Hrvatskoj je gotovo nemoguće živjeti isključivo od režije. Većina autora, osim ako nemaju financijsku podršku obitelji, paralelno radi druge poslove - od reklama i televizijskih projekata do raznih komercijalnih produkcija. Bavljenje filmom kod nas je još uvijek u određenoj mjeri privilegij, a potrebne su godine rada i ustrajnosti da bi netko od toga mogao stabilno živjeti. To u konačnici rezultira prilično uskim krugom ljudi koji se mogu dugoročno baviti filmom, što dodatno doprinosi zatvorenosti same filmske scene.

Ovdašnji molitelji ipak su specifični za hrvatski kontekst

Zato je lijepo dobiti šire priznanje. Jelić uskoro očekuje festival u Sheffieldu, a posebno je zanima reakcija publike jer, iako su antirodni pokreti danas prisutni diljem Europe, misli da su molitelji i ovako otvoreno ispreplitanje vjere i politike ipak u velikoj mjeri specifični za hrvatski kontekst.

Stoga je intrigira kako će međunarodna publika reagirati na naše društvene i političke specifičnosti te hoće li u filmu prepoznati vlastita iskustva i izazove povezane sa ženskim pravima. Nada se da će, unatoč lokalnom kontekstu, prepoznati univerzalne teme koje film otvara i da će upravo kroz njih uspostaviti odnos s pričom.

Iako se film bavi aktivizmom i na neki je način aktivistički, Karla voli razgraničiti aktivizam od umjetnosti. Aktivizmom smatra ono što su napravile na ADU-u i nizom prosvjeda koji su uslijedili nakon toga. To je uključivalo sve od samog organiziranja prosvjeda i privlačenja medijske pažnje do pokušaja konkretnih promjena unutar sustava institucionalnim mehanizmima poput studentskog zbora.

Studirala je novinarstvo koje je uvelike utjecalo na njezin dokumentarni rad, kako na odabir tema tako i na pristup tim temama, no to što radi ne doživljava nužno kao aktivizam, nego kao sastavni dio svog posla. Film prije svega vidi kao umjetnost, novinarstvo kao poziv i profesiju, a aktivizam kao nešto treće. Ako u njezinu radu postoji aktivistička komponenta, ona proizlazi iz tema kojima se bavi i načina na koji pristupa svom poslu.

Istovremeno, vjeruje da je granica između umjetnosti i aktivizma vrlo osobna i često nejasna stvar. Ona ne ovisi samo o autorovoj namjeri, nego i o publici te načinu na koji ljudi doživljavaju i interpretiraju umjetničko djelo. Ono što je jednom gledatelju prvenstveno umjetnost, drugome može biti politička poruka ili poziv na djelovanje. Zato pitanje je li neko djelo aktivističko u konačnici ne određuje samo autor, nego i kontekst u kojem se ono promatra te reakcije koje izaziva, zaključuje redateljica.

* Tekst je dio programskog sadržaja financiranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba.