Treće izdanje Duginih razgovora udruge Dugine obitelji, u suorganizaciji s Mrežom antifašistkinja Zagreb, održalo se dan prije ovogodišnjih Trnjanskih krijesova u zagrebačkoj Šesnaestici. Tema tog razgovora bio je porast antirodnih pokreta, još jednog od prostora neofašizma koji se postupno otvaraju u hrvatskoj javnosti. Sudionici_e su rasvjetlili_e pozadinu i mahinacije tog pokreta u Hrvatskoj, ali i njegove strategije te moduse kojima im se suvisla strana društveno-političkog spektra može suprotstaviti.

Moderatoru Danielu Martinoviću u razgovoru su se pridružili dr. sc. Ivan Tranfić, sociolog i politolog koji je doktorirao na temu antirodnih pokreta u jugoistočnoj Europi, te dr. sc. Maja Gregorić, sociologinja koja se također bavila nastankom i razvojem antirodnih pokreta u postkomunističkoj Europi

Ovaj se razvoj događaja u RH kuha već tridesetak godina

Gregorić je objasnila da su antirodni pokreti dio širih, umreženih napada radikalne desnice na demokraciju, koji se drugačije prezentiraju u različitim nacionalnim kontekstima. U RH, specifično se fokusiraju na pitanja reproduktivnih prava, prava LGBT osoba, zdravstveni odgoj i rodne studije. Kako je istaknuo Tranfić, antirodni akteri povezani su u međunarodnim mrežama poput Agende Europe (današnjeg Vision Networka), čiji su eksplicitan cilj zakoni protiv “sodomije”, razvoda braka i pobačaja.

Prema njemu, ovaj se razvoj događaja u RH kuha već tridesetak godina. Vatikanski ugovori krajem devedesetih omogućili su razvoj razgranatog katoličkog civilnog društva u ranim 2000-ima. Iz njega izlazi nova generacija radikalno desnih političara organiziranih oko stranke Hrast, a u samom civilnom društvu prominentna postaje udruga Glas roditelja za djecu koja se bori protiv zdravstvenog odgoja. Istovremeno, Hrvatska pristupa EU te u kratkom roku donosi niz progresivnih zakona o rodnoj i LGBT ravnopravnosti, što izaziva otpor desnice.

Pomicanje Sanaderova HDZ-a prema političkom centru također stvara prazninu na desnici koju populiziraju sve prolifičniji i radikalniji akteri. Ključna je i financijska kriza 2008., a zatim i izbjeglička kriza, koje su poslužile kao plodno tlo za preusmjeravanje nezadovoljstva građana_ki prema manjinama. Kao iznimno bitnog aktera Tranfić je istaknuo Svjetski kongres obitelji, krovnu organizaciju kršćanske desnice nastalu suradnjom američkih i ruskih konzervativaca.

Gregorić je zatim razjasnila kakvu ulogu u tome igra postkomunistički kontekst. Dok je u drugim državama antirodni pokret još uvijek na razini društva, u RH je ušao u institucije i zakonodavstvo upravo zbog trostrukog razočaranja tranzicijom, ekonomskom krizom i obećanjima članstva u EU. Riječima Gregorić, “antirodni pokret hvata taj osjećaj nezadovoljstva i preokreće ga prema progresivnim vrijednostima zapadne Europe - individualizacije, hedonizma i slično” koje suprotstavlja “pravim kršćanskim vrijednostima”.

Antirodni pokret teme bira upravo prema onome što je “prijemčivo u narodu”

U Hrvatskoj se od devedesetih tome također vrlo lako pripaja i nacionalizam, tj. podliježe se identitetu “Hrvata katolika”. Kako je sumirala, LGBTIQ prava, pravo na pobačaj i zdravstveni odgoj stavljaju se u opoziciju tom identitetu, i to pod krovnim, ali i suštinski beznačajnim pojmom rodne ideologije.

U državama postkomunističke Europe mobilizacija antirodnog pokreta gotovo se bezrezervno i strateški vezala baš uz pitanje LGBTIQ+ prava jer su ona percipirana kao najlakša meta: “Kad se razmišljalo hoće li referendum 2013. biti o braku ili o pobačaju, išlo se na brak upravo zato što je pitanje reproduktivnih prava puno teže promijeniti” jer ima preraširenu podršku, objasnila je Gregorić.

Antirodni pokret svoje teme bira upravo prema onome što je “prijemčivo u narodu” te se u RH strateški preusmjerio na pitanje pobačaja tek nakon što je brak ustavno definiran kao zajednica muškarca i žene i dio antidemokratskog diskursa se normalizirao.

Stranke koje podliježu tom ekstremizmu zato će češće govoriti o migraciji i specifičnim ekonomskim politikama, dok se udruge više specijaliziraju za pitanja poput pobačaja i zdravstvenog odgoja. Sve je prisutniji i transfobni diskurs koji je, prema Gregorić, više ispolitiziran nego ikad prije.

Svi su se ti diskursi do danas normalizirali, ali i institucionalizirali još od ulaska Hrasta u Sabor 2016. Prema Gregorić, još uvijek smo u fazi institucionalizacije kroz koju se antirodni pokret uspostavio kao “normalna strana razgovora”, a ne ekstremno usmjerenje.

HDZ kao institucionalna brana 

Tranfić je naglasio da je institucionalna brana pokretu, koliko god to bilo začudno, zapravo HDZ jer onemogućava radikalnijim strankama da preuzmu ključne resore poput socijalne i obiteljske politike. Ipak, naglasio je, “svakako se moramo politički organizirati kako ne bismo ovisili o tome kako će se HDZ postaviti oko tih pitanja”. Sugovornici_e su prokomentirali i MOST, koji je Martinović opisao kao “megafon tih snaga u Saboru”.

Ta se stranka prvenstveno predstavljala nadideološki, no već su u početku u samom njezinom vrhu bili bivši članovi Hrasta te se diskurs stranke kroz godine sve jače radikalizirao.

Martinović je zatim okrenuo razgovor oblicima otpora, a razgovor je poprimio iznenađujuću dozu optimizma. Tranfić je naglasio da političko istupanje dijela lijevog civilnog društva u formi stranaka poput Možemo! predstavlja pozitivan iskorak kroz koji se rješavaju konkretni problemi. Tako trenutna uprava Grada Zagreba uz potporu LGBT zajednici otvara i velik broj vrtića, čime pruža konkretna rješenja za materijalne probleme te opovrgava tvrdnju antirodnog pokreta da ljevica želi razoriti obitelj.

Naveo je da je u civilnom društvu važno kako se argumentira u javnom prostoru te da je presudno šire savezništvo između skupina. Naglasio je i da u profesionalnim znanstvenim krugovima postoji dužnost “da se poštuju osnovni standardi znanosti, ljudskih prava i zaštite različitih manjina, i da se ti prostori koriste za osvještavanje.”

U političkoj sferi, kaže, bitno je da stranke od centra na lijevo imaju jasnu politiku i poziciju te unutarnje baze poput SDP-ovog queer foruma koje će baratati potrebnim znanjem i postaviti stranku u položaj jasnog saveznika.

Za Tranfića, razloga za optimizam zaista ima dovoljnoo - sociološka istraživanja, kaže, pokazala su da antirodni pokreti u Hrvatskoj nisu izazvali značajno nazadovanje u stavovima samog društva.

Martinović se složio te dodao da je referendum o braku zapravo učinio mnogo za vidljivost LGBT osoba u društvu. Radna skupina za uspostavu životnog partnerstva je bila aktivna i prije referenduma, no tek je on izazvao medijsku pozornost i doveo do bržeg donošenja zakona o partnerstvu, koje je pak ohrabrilo i veći broj kvir ljudi da istupe javno i autaju se.

Važno je povezivati se s ljudima koji nemaju doticaj s lijevim, civilnim i akademskim krugovima

Gregorić je istaknula da je istovremeno od referenduma ipak prisutan i porast nasilja te ponovno naglasila potrebu za građenjem širih savezništva, i to na temelju “najnižeg common grounda”. Smatra da je u javnom diskursu potrebno preoblikovati pristup upravo u tom smjeru kako u fokusu ne bi bila različitost već osnovna ljudska prava poput onog na pristup osnovnoj zdravstvenoj skrbi, pravo na dostojanstven život i život bez nasilja.

Istaknula je i da je bitno opetovano naglašavati da se u antirodnom pokretu radi o ekstremizmu te se povezivati i s ljudima koji nemaju doticaj s lijevim, civilnim i akademskim krugovima. Upozorila je i na suplementaciju državnih usluga poput socijalne skrbi kroz antirodne udruge poput Betlehema, autora “prozora za život” koji se nudio kao alternativa pobačaju. Tranfić je tome pridodao povijesnu tradiciju socijalnih i medicinskih usluga unutar katoličke Crkve, što joj otvara tiho područje političkog utjecaja.

On smatra i da je bitno skrenuti rakurs s “elite pokreta” poput Željke Markić te obratiti pozornost na same sudionike_ce Hoda za život i razloge zbog kojih dolaze: “Mislim da je tu zaista, iz njihove perspektive, jedna pozitivna priča i identitetska politika ponosa slična Prideu, koja funkcionira iz niza razloga vezanih uz općenito materijalno-ekonomsko-socijalno stanje u našem društvu, gdje je obitelj okosnica jednog novog političkog identiteta i gdje postoji neizmjeran strah od njezina razaranja, jer je ona utočište od države i tržišta.”

Članice publike izrazile su zabrinutost jer je ovogodišnji Hod za život, pod sloganom “prvi korak je zakon”, zaoštrio retoriku pravne zabrane pobačaja.

Važnost isticanja osobnih priča

No, prema Gregorić, to nije nov razvoj događaja - Hrvoje Zekanović, bivši Hrastovac i današnji saborski zastupnik Hrvatske demokršćanske stranke, već je od 2019. godine nekoliko puta pokušao progurati takav zakon te nijednom nije dobio potrebne potpise.

Ipak, ni samo postojanje zakona koji omogućava pobačaj, rekla je, nije spriječilo priziv savjesti i de facto onemogućavanje pristupa tom obliku skrbi velikom broju ljudi. 

Tranfić je upozorio da pokreti poput antirodnog često i strateški računaju na “radical flank effect” (učinak radikalnog krila) čija prominentnost u zagovaranju potpune zabrane omogućava da drugi dionici pokreta predlažu lakše probavljive zakone koji “samo” ograničavaju pobačaj, ali i postupno vode prema zabrani.

Na pitanje kako pristupiti široj, neakademskoj i neaktivističkoj javnosti u tretmanu ovih pitanja, oboje sugovornika_ca se složilo da je bitno isticati osobne priče poput one Mirele Čavajde jer one potiču osobnu povezanost i angažman.

Zaključno, Tranfić je istaknuo i potrebu za stvaranjem prostora zbiljske solidarnosti gdje se ženama i kvir osobama zaista daje materijalna i obrazovna podrška, upravo onakva kakvu pružaju Dugine obitelji: “Treba nam politički, društveni rad koji nije vidljiv, koji nije javna kampanja, koji nije politička debata, koji nije podložan spektaklu,” poentirao je.

* Tekst je dio programskog sadržaja financiranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba.