U subotu je u Zagrebu održan peti Pride Ride, biciklistički prosvjed posvećen povećanju vidljivosti LGBTIQ+ osoba. S tim na umu, neformalna inicijativa Ponosni Zagreb ove je godine htjela pokazati da LGBTIQ+ osobe žive i djeluju u svakom kutku Zagreba te da su aktivne tijekom cijele godine, u svim kvartovima.

Tim smo povodom s članovima inicijative, Arijem Kajtezovićem i Danielom Martinovićem, razgovarali o općem stanju prava LGBTIQ+ osoba u Hrvatskoj, aktivizmu 21. stoljeća, homofobiji, transfobiji i sličnim temama.

Budući da se stječe dojam kako u posljednje vrijeme u javnosti ne viđamo mnogo LGBTIQ+ osoba, a kad je riječ o LGBTIQ+ temama, mediji ne zovu pripadnike zajednice, gotovo kao da ne postoje, pitamo ih što misle, zašto je tome tako?

Kajtezović smatra da se o trans pitanjima nikad nije više govorilo kao u proteklih nekoliko godina.

"Više je tu faktora u igri, ali svakako da su antirodni pokreti koji su jako aktivni u Hrvatskoj u središtu toga. Ta vidljivost je dvosjekli mač. U jednu ruku, super je da je više vidljivih trans osoba u javnosti i da se ljudi osvještavaju o trans i općenito kvir temama, no s druge strane, dosta te vidljivosti dolazi s dezinformacijama i stvaranjem straha i mržnje na neutemeljenim podacima", kaže.

Tko će u javnosti bolje govoriti o iskustvima trans osoba osim njih samih?

Dodaje da su u trans pokretu već navikli da iz medija zovu druge, a ne same trans osobe da govore o trans temama.

"Ne znam zašto, no vjerojatno jer nas se i dalje dosta patologizira, odnosno smatra bolesnima, i nedovoljno stručnima i objektivnima za vlastita iskustva, iako o tome realno nitko ne može znati više od nas samih. Ono što se tu otvara kao pitanje za nas kao kvir zajednicu i pokret je kako najbolje iskoristiti medijski prostor koji nam se nekad otvori zbog ljudi koji nam pokušavaju naštetiti. Tu mislim da je i prilika za sve nas u zajednici da se aktiviramo koliko god možemo, umrežimo i zajednički dijelimo svoje priče i ciljeve. Pritom apsolutno ne mislim da trebamo imati jedan pristup, priču ili mišljenje - dapače, različiti smo i super je da se i te različitosti vide u javnosti", smatra Kajtezović.

Daniel Martinović podsjeća da je udruga iz koje dolazi, Dugine obitelji, donedavno bila stalno prisutna u medijima, što zbog izdavanja slikovnice "Moja dugina obitelj", što zbog slučaja Mladena Kožića i Ive Šegote.

"Taj intenzivni javni angažman doveo je do toga da smo se na trenutke osjećali kao da 'iskačemo iz paštete'. Mislim da su mnogi od nas, barem neke osobe u našoj udruzi, odlučile uzeti pauzu od javnih istupa i više se posvetiti osobnim životima. Burnout među aktivistima, pogotovo kad ste konstantno izloženi kritikama i komentarima na društvenim mrežama, svakako je faktor koji ne smijemo zanemariti. Potrebna je ravnoteža između osobnog i javnog života kako bismo dugoročno ostale učinkovite u našoj borbi", objašnjava.

S druge strane, kaže, iako se može činiti da je LGBTIQ+ zajednica manje vidljiva u medijima, istina je da unutar same zajednice nikad nije bilo toliko aktivnosti: od queer book klubova, preko kolektiva koji organiziraju društvena igranja i zabave, do sportskih aktivnosti i grupa podrške, LGBTIQ+ osobe danas imaju mnogo mogućnosti za sudjelovanje u različitim događanjima.

Globalna kriza "tjera" ljude iz zajednice da se sve više okreću jedni drugima

"Ponekad mi se čini da su pandemija, ratovi, uspon desnice i drugi globalni problemi utjecali na to da se više okrećemo jedni drugima, pružajući si podršku unutar zajednice", veli Martinović, dodajući kako vidimo sve više inicijativa u manjim sredinama, što pokazuje da se queer pokret širi i izvan velikih urbanih centara:

"To je nešto čemu se svi nadamo - da će se takve inicijative umnožiti i donijeti više pozitivnih promjena u različitim dijelovima Hrvatske. Vidljivost u javnosti je i dalje od ključne važnosti, i zato smatramo da je bitno održavati javna događanja što češće. Uvijek postoje izazovi poput nedostatka vremena, financija ili burnouta, ali naša zajednica je poznata po upornosti i tvrdoglavosti u borbi za ravnopravnost, bez obzira na sve napade i pritiske s desnice. Mi smo tu i tu ćemo ostati, i vjerujem da će naša prisutnost u javnosti rasti kako budemo nalazili nove načine da budemo vidljivi i glasni".

Burnout među aktivistima, pogotovo kad ste konstantno izloženi kritikama i komentarima na društvenim mrežama, svakako je faktor koji ne smijemo zanemariti

Pitamo ih kakvo je, po njima, stanje LGBTIQ+ prava u Hrvatskoj 2024.? Imamo Zakon o životnom partnerstvu, istospolnim parovima dozvoljeno je da apliciraju za udomljenje djece ako žele - ali je li to sve?

Kajtezović smatra kako su tu već izostavljene dvije od tri teme kojima se LGBTIQ+/kvir pokret bavi jer izostavljamo rodni identitet i izražavanje, kao i spolne karakteristike.

"Samo pitanje ukazuje kako se, unatoč spomenutoj vidljivosti, trans pitanja i dalje stavljaju u drugi plan kad se priča o kvir temama, a pitanja interspolnosti se skoro pa potpuno zaborave. To je stanje LGBTIQ+ pokreta u Hrvatskoj 2024. A što se tiče prava, tu je možda jednako posla danas kao i prije. Iako nam je dosadašnja borba donijela pozitivne pomake, nikad nismo imali i toliko organiziran kontra-pokret kao današnji globalni antirodni pokret. Uz to, i dalje nam je pristup potrebnim zdravstvenim uslugama dosta loš, u nekim pogledima i gori nego je bio prije desetak godina", kaže.

Stanje LGBTIQ+ prava u Hrvatskoj 2024.

Navodi kako je postupak promjene oznake spola dalje mukotrpan, spor i medikaliziran te i dalje samo prepoznaje binarne opcije - a kad već imamo oznaku spola u dokumentima, barem bi trebalo da ona uvažava činjenicu da postoje osobe koje nisu ni muškarci ni žene.

Podsjeća da Hrvatska nema regulativu kojom bi se zabranili nepotrebni zahvati nad interspolnom djecom i koja bi im omogućila potpuni pristup medicinskoj dokumentaciji koja će vjerodostojno prikazati kojim zahvatima su podvrgnuti. Upozorava i da nemamo skloništa i sigurne kuće za kvir žrtve nasilja i diskriminacije, što je posebice problem za mlade kojima nije sigurno ostati živjeti kod roditelja ili koje roditelji izbace.

Ne znam zašto mediji ne zovu trans osobe da govore o trans temama, no vjerojatno jer nas se i dalje dosta patologizira, odnosno smatra bolesnima, i nedovoljno stručnima i objektivnima za vlastita iskustva

"Nemamo politike zapošljavanja i socijalne skrbi koje će uzeti u obzir načine na koje anti-kvir stavovi i djela utječu na kvir osobe pri zapošljavanju i radu, stanovanju i drugim sferama života. Nemamo adekvatne mehanizme zaštite kvir osoba u pokretu/migraciji ili koje traže azil. Reguliranje životnog partnerstva i udomljenja djece su daleko manji problemi za najmarginaliziranije dijelove kvir zajednice od spomenutih, tako da su se time tek počeli rješavati problemi za najprivilegiranije među nama", ističe.

Daniel Martinović smatra da stanje LGBTIQ+ prava u Hrvatskoj 2024. godine pokazuje određeni napredak, ali smo, kaže, daleko od toga da možemo reći da je borba završena.

"Zakon o životnom partnerstvu, koji je na snazi već deset godina, trebao bi osigurati prava istospolnim parovima, ali često svjedočimo selektivnoj primjeni zakona, posebice kad se radi o pravima vezanim za obiteljski život. Koliko još tužbi i sudskih presuda moramo podnijeti da bi država konačno shvatila da životni partneri moraju imati ista prava kao i bračni drugovi? I to uključuje pravo na pristup udomiteljstvu ili posvajanju, što su već presudili sudovi u proteklim godinama", kaže.

Zakon o životnom partnerstvu tek je početak borbe

"Naporan je ovaj otpor desnih političkih stranaka koje, s jedne strane, podilaze ekstremistima među svojim biračima i otežavaju nam ostvarivanje prava, dok se, s druge strane, u Europi prikazuju kao 'fini centristi'. No, unatoč tome, naša borba neće stati", poručuje.

Osim toga, činjenicu da u Hrvatskoj imamo dva različita zakona - Obiteljski i Zakon o životnom partnerstvu - koji de facto reguliraju istu stvar, a to je uređenje obiteljskog života, Martinović smatra poraznim i ponižavajućim jer i dalje se suočavamo s diskriminacijom i različitim postupanjem u brojnim situacijama, unatoč postojanju Zakona o životnom partnerstvu.

Ari Kajtezović

"Taj zakon nije kraj borbe, on je samo početak. Moramo težiti punoj bračnoj jednakosti, bez obzira na ustavnu definiciju braka kao zajednice muškarca i žene, koja sama po sebi nije isključiva niti po nama zabranjuje bračnu jednakost jednog dana. Deklarativna je, ali ne bi smjela stajati na putu ravnopravnosti", kaže, jer zakoni su uvijek samo prvi korak, a za stvarne promjene potrebna je društvena transformacija koja se ne može postići preko noći.

Iako su, smatra, istospolni parovi sve prihvaćeniji u društvu, osobito sad kad više od tisuću osoba diljem Hrvatske živi u životnom partnerstvu, mnoge su LGBTIQ+ osobe i dalje diskriminirane po različitim osnovama:

"Zakon ne znači da možemo reći 'eto, to je to, ne moramo se više truditi'. Promjena društvenih stavova i prihvaćanje LGBTIQ+ osoba zahtijevat će još nekoliko generacija, osobito u našem dijelu svijeta, gdje su predrasude, heteropatrijarhat i konzervativni stavovi duboko ukorijenjeni."

O mladima i aktivizmu novog doba

Osvrćemo se na činjenicu da u LGBTIQ+ aktivističkim krugovima već dugi niz godina viđamo uglavnom ista lica i pitamo ih misle li da se ta generacija umorila i postoji li interes među mladima da nastave taj aktivistički rad? Može li se reći da "aktivizam na mladima ostaje" ili njih danas zanima nešto drugo, drugačiji načini djelovanja?

Ari Kajtezović smatra da se veći dio generacije koji se kvir/LGBTIQ+ aktivizmom bavi više od desetljeća umorio te da su rijetki oni koji su i dalje tu “punom parom”. Kaže kako misli da se i u aktivističkim krugovima pomalo stvaraju “echo chambers” gdje ne vidimo puno dalje od svoje neposredne okoline:

"Ono što mi se čini je da se ta okolina poširila pa se zato i međusobno udaljava, i neminovno postoje lica koja su nekima unutar kvir zajednice (aktivističke i šire) poznata, a drugima su totalna nepoznanica - i to vjerojatno ide u oba smjera, i donekle je stvar generacijska, no tu su i drugi faktori poput toga kojim drugim skupinama osobe pripadaju i gdje su sve aktivne. Ljudi se aktiviraju na razne načine i mislim da se promjena ne treba bojati, no trebamo razmišljati o tome kako da se bolje podržimo ako možemo."

Mladi danas definitivno imaju drugačije interese i pristupe nego što smo ih mi imali prije 10 ili 20 godina

Za to kakav aktivizam ili načini djelovanja zanimaju mlađe generacije bi trebalo pitati njih same, tako da mislim da bi bilo licemjerno da govorim o mladima bez mladih, kaže.

Martinović upozorava na vrlo realan problem burnouta, naročito među onima koji su već dugo izloženi javnosti i konstantnim napadima s različitih strana: "Neki članovi i članice naše generacije su se zasigurno umorili, no to ne znači da su svi izgubili motivaciju. Naprotiv, mnogi od nas i dalje imaju veliku želju za nastavkom borbe. Mislim da je ključno da kao "stariji" aktivisti i aktivistkinje pružimo podršku mladima i otvorimo prostor za dijalog, kako bismo učili jedni od drugih i surađivali."

Glasna mrziteljska manjina nije realno stanje

Vjeruje kako mladi danas definitivno imaju drugačije interese i pristupe nego što smo ih mi imali prije 10 ili 20 godina: "Način komuniciranja se promijenio, društvene mreže igraju ključnu ulogu u prenošenju poruka, a digitalni prostor nudi nove mogućnosti za mobilizaciju i organiziranje. No, upravo je to prilika za učenje i prilagodbu s obje strane. Mlađe generacije donose nove perspektive i ideje koje mogu obogatiti pokret, dok im mi možemo prenijeti iskustvo i strategije koje su se pokazale učinkovitima u proteklim desetljećima", zaključuje Martinović.

Dodaje kako je jedna od najvećih odgovornosti dugogodišnjih aktivista slušanje mladih glasova: "Moramo razumjeti njihove potrebe i želje te zajedno vidjeti kako dalje. Vidimo da se u mnogim pokretima za ljudska prava, poput feminističkog pokreta, događaju smjene generacija, ali bez obzira na promjene, ono što je ohrabrujuće je visoka razina motivacije koju mladi danas pokazuju. Oni često donose svježe ideje."

Naporan je otpor desnih političkih stranaka koje, s jedne strane, podilaze ekstremistima među svojim biračima i otežavaju nam ostvarivanje prava, dok se, s druge strane, u Europi prikazuju kao 'fini centristi'

Ističe kako intersekcionalnost, odnosno povezivanje različitih vrsta borbi za prava, od LGBTIQ+ prava do borbe za klimatsku pravdu, rodnu ravnopravnost i socijalnu pravdu, postaje sve veći fokus mlađe generacije. Oni, kaže, shvaćaju da sve te borbe nisu odvojene, već međusobno povezane, i donose sa sobom svijest o potrebi solidarnosti među različitim zajednicama.

Dotičemo se i politike, točnije trećeg mandata HDZ-a i postizborne koalicije s denim Domovinskim pokretom, kao i homofobnih i transfobnih verbalnih ispada u javnom prostoru, pogotovo izraženih u komentarima ispod članaka mainstream medija. Misle li da je to realna slika o tome što prosječni hrvatski građani misle o LGBTIQ+ ljudima ili je naprosto riječ o glasnoj manjini?

Kajtezović i Martinović ne misle da je to realna slika i upućuju na nedavna istraživanja javnog mišljenja koja pokazuju nešto sasvim drugo, a to je da podrška zapravo - raste.

Sve veći broj ljudi u Hrvatskoj podržava prava LGBTIQ+ osoba

Također smatraju da je riječ o glasnoj manjini. Kajtezović kaže kako ta manjina stvara negativniju sliku o stavovima većine koja uopće nema ništa protiv kvir osoba, bar na nekoj površnoj razini.

"Na dubljoj razini, svi mi prisvajamo te negativne poruke društva o raznim skupinama, tako da u nekoj mjeri svi imamo predrasude prema kvir osobama, pa i same kvir osobe. Razlika je ta da većina neće zbog tih svojih manjih predrasuda nekoga fizički ili verbalno napasti, i tu onda postoji ogroman prostor za društveni rast da što bolje možemo uvažavati i podržavati razne različitosti kod sugrađana", dodaje.

Martinović napominje da je HDZ osvojio treći mandat zaredom uz pomoć prekrajanja izbornih jedinica u svoju korist, što je u velikoj mjeri pomoglo da zadrže vlast.

"Uz to, svjedočili smo kako je Domovinski pokret izdao dio svojih birača time što je omogućio koaliciju s HDZ-om, što je izazvalo raskol na desnici, koji još uvijek traje. Nedavno smo vidjeli još jedan raskol u tom političkom spektru, što samo pokazuje nestabilnost u njihovim redovima", podsjeća.

Kaže da su i Dugine obitelji su nedavno provele istraživanje javnog mišljenja koje je pokazalo kako sve veći broj ljudi u Hrvatskoj podržava prava LGBTIQ+ osoba i prepoznaje potrebu za njihovom zaštitom. U Europi su slični trendovi, kaže, iako je potrebno još puno rada na terenu.

Daniel Martinović

"Glasna manjina koja se protivi našim pravima ne predstavlja većinu građana"

"Također, vidimo pozitivne promjene u većim gradovima u Hrvatskoj. U Zagrebu i Splitu, primjerice, imamo na vlasti opcije koje ne uključuju ekstremnu desnicu, pa čak ni desni centar, što je važan pomak naprijed. Ta savezništva trebamo iskoristiti kako bismo olakšali život LGBTIQ+ osobama koje često dolaze u veće gradove tražeći sigurnost i prihvaćanje", ukazuje Martinović.

"Mislim da prosječne hrvatske građane LGBTIQ+ teme uopće ne zanimaju. I ne moraju svi imati elaborirano mišljenje o nama, sve dok LGBTIQ+ osobe mogu živjeti svoje živote slobodno i bez diskriminacije. Cilj je naše borbe osigurati ravnopravnost i sigurnost za sve, i to nije natjecanje u popularnosti. Glasna manjina koja se protivi našim pravima ne predstavlja većinu građana, i to je nešto na čemu trebamo raditi - pokazati da je većina s nama ili barem neutralna, a ne protiv nas", poručio je.

Za kraj, zanimalo nas je kako to da, primjerice, za razliku od Hodova za život, nemamo više Povorki ponosa u više hrvatskih gradova, ali jesu li nam uopće potrebne u većem broju?

Ari Kajtezović kaže da mu se čini kako je Povorka ponosa samo u glavnom gradu uobičajena za manje države, tako da ne smatra neobičnim što su se donedavno održavale samo u Zagrebu i Splitu.

"Manja mjesta češće organiziraju drugačija događanja. Prajd je bitan, i super je da ih imamo više, no ne bih da kao mjerilo koristimo što rade desničarske udruge i pokreti, jer imamo skroz drugačije ciljeve pa time i metode. Njihove su metode uglavnom populističke, i stoga i ima smisla da uspijevaju mobilizirati ljude u daleko više mjesta. Također imaju i puno više novca, što je često nužno za takvo što", ističe.

Naša LGBTIQ+ zajednica nema resurse kao desničarski pokreti

Dodaje i činjenicu da je odlazak na Prajd u Hrvatskoj i dalje mnogima nedostižan zbog straha od napada i drugih posljedica, posebice u manjim mjestima gdje se skoro isključivo priključuju osobe koje nisu kvir nego su podržavateljice ili koje nisu iz mjesta gdje se Prajd organizira, što dodatno otežava mogućnost masovnog organiziranja Prajdova diljem Hrvatske. Ipak, veli, srećom, a i zahvaljujući desetljećima kvir/LGBTIQ+ aktivizma, napadi su sve rjeđi, ljudi se sve ranije autaju, tako da možda za koju godinu bude i desetak redovnih Prajdova u Hrvatskoj. "Što više šarenila, kvir borbe, protesta, ali i slavlja, to bolje", kaže.

Martinović pak, jednim od ključnih razloga zašto nemamo više Povorki ponosa diljem Hrvatske smatra nedostatak infrastrukture, logistike i, najvažnije, financija. Desničarski pokreti, poput Hoda za život, podsjeća, imaju ogromnu podršku mreža kao što su Agenda Europe i Vision Network. Te organizacije, koje djeluju globalno, imaju financijsku i logističku podršku koja im omogućuje da organiziraju autobuse, resurse i mobilizaciju ljudi iz raznih gradova za svoje događaje.

Zakon o životnom partnerstvu ne znači da možemo reći 'eto, to je to, ne moramo se više truditi'. Promjena društvenih stavova i prihvaćanje LGBTIQ+ osoba zahtijevat će još nekoliko generacija

"Naša LGBTIQ+ zajednica, kao stvarni građanski pokret, nema te kapacitete i resurse. Mi se oslanjamo na organske inicijative i trud pojedinaca i zajednica koje rade s onim što imaju. No, unatoč tim izazovima, bitno je da se broj prajdova u Hrvatskoj povećava i vjerujemo da će ih u budućnosti biti još više", kaže i dodaje da valja spomenuti mnoge druge queer inicijative i događanja u gradovima poput Dubrovnika, Slavonskog Broda, Varaždina i drugih:

"Idući tjedan, primjerice, u Rijeci se održava festival Smoqua, koji ima dugu tradiciju podržavanja LGBTIQ+ zajednice. Ta događanja su izrazito važna jer pomažu u jačanju zajednice i organskom rastu pokreta."

Sve počinje malim koracima, ali s vremenom i ustrajnošću postižu se veliki pomaci

Naravno, dodaje, Povorka ponosa nije jedini način kako se društvo može mijenjati. Aktivizam i vidljivost trebaju postojati cijelu godinu, a ne samo u lipnju.

"Upravo zato organiziramo Pride Ride izvan tog uobičajenog vremenskog okvira, kako bismo pokazali da je borba za prava i ravnopravnost stalna, ne sezonska. I nadamo se da će u budućnosti biti još mnogo sličnih događanja diljem zemlje, možda i novih Prajdova u gradovima gdje zajednica raste i postaje spremna za takve korake", kaže.

Srećom, a i zahvaljujući desetljećima kvir/LGBTIQ+ aktivizma, napadi su sve rjeđi, ljudi se sve ranije autaju, tako da možda za koju godinu bude i desetak redovnih Prajdova u Hrvatskoj

"Strah, apatija ili nezainteresiranost svakako mogu biti faktori u manjim sredinama, ali smatram da je glavni izazov ipak organizacijska i financijska podrška. Ipak, ono što me ohrabruje jest to što vidimo da se u manjim sredinama rađaju nove queer inicijative.

Važno je da im pružamo podršku i stvaramo mreže solidarnosti, kako bi jednog dana i u tim gradovima Povorka ponosa postala realnost. Sve počinje malim koracima, ali s vremenom i ustrajnošću, postižu se veliki pomaci", završno poručuje Martinović.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.