Pirotehnika nije bezazlena zabava, sezonski folklor ni pitanje osobnog ukusa. Ona je opasna i nasilna praksa koju hrvatska država godinama svjesno dopušta. Ne zato što ne zna bolje, nego zato što odbija donijeti i provesti odluku, i time preuzima odgovornost za strah, nesigurnost i kaos koji se iznova normaliziraju u javnom prostoru.

MUP, tako, svake godine, izvodi isti igrokaz: priopćenja, apeli, statistike, savjeti. Priopćenja o zapljenama, ranjavanjima, raznesenim šakama i slično. Vlada RH, s druge strane, bira komociju. Zna da bi ozbiljna zabrana i sankcioniranje pirotehnike izazvali dio biračkog tijela. I zato se ne dira “narodno veselje”, čak i kad to veselje uključuje detonacije u naseljenim područjima, ozljede, paniku i strah. U prijevodu: kalkulacija je važnija od javne sigurnosti.

Hrvatski sabor u toj priči nije ništa bolji jer pokretanje rasprave o tom problemu značilo bi preuzeti odgovornost, a hrvatska je politika poznata po sustavnom izbjegavanju odgovornosti.

Svjesno uživanje u tuđem strahu

U tom institucionalnom vakuumu rađa se ono o čemu se rijetko govori otvoreno: sociopatija kao društveno prihvatljivo ponašanje. Namjerno bacanje glasne pirotehnike u naseljenim područjima, oko djece, u kasne sate, uz pse u panici, i nakon molbi da se prestane.

To nije neznanje niti “mladenačka ludost” nego svjesno uživanje u tuđem strahu. Štoviše, građani koji na društvenim mrežama mole za barem kakvu-takvu suzdržanost i obzir bez iznimke se nađu na meti najdegutantnijih uvreda korisnika pirotehnike.

A to ponašanje ne opstaje samo zato što ga netko prakticira, nego zato što ga država prešutno odobrava.

Kad institucije godinama ne reagiraju adekvatno, šalju jasnu poruku: možete raditi što hoćete. Sustav koji tolerira sociopatske impulse ne proizvodi samo buku - on proizvodi osjećaj nesigurnosti kao normalno stanje.

Teret se pritom sustavno prebacuje na one koji trpe posljedice. Vlasnicima pasa se savjetuje da “zatvore prozore”. Roditeljima da “smire djecu”. Osobama s PTSP-om da se “pripreme”. Starijima da "uzmu sredstva za smirenje". Drugim riječima: država neće ograničiti nasilno ponašanje, ali će normalizirati patnju onih koji mu ne mogu pobjeći. To nije neutralnost nego odabir strane.

LGBT zajednica taj mehanizam dobro poznaje. Kad institucije odugovlače i relativiziraju, to nikad ne ide u korist ranjivih. Ide u korist onih glasnijih, bezobzirnijih i politički manje rizičnih.

Država slabih odluka

Zato pirotehnika nije sporedna tema, već ispit sposobnosti države da povuče granicu i kaže: ovo više nije prihvatljivo, a taj se ispit Hrvatska ni ne trudi položiti.

Ovo nije problem mentaliteta, nego državne slabosti da se donese jasna odluka i stane iza nje. Slabosti da se zaštite građani umjesto da se udovoljava najbezobzirnijima. Država koja se boji vlastite sjene proizvodi kaos i onda se čudi posljedicama.

Rješenje je jednostavno i odavno poznato: potpuna zabrana civilne pirotehnike, visoke kazne i nulta tolerancija u provedbi. Bez iznimki, bez sezonskih alibija, bez folklora, bez prodaje od 15. prosinca i dozvole terora od 27. prosinca (iako se dobro zna da maltretiranje bukom počinje znatno ranije).

Sve dok se to ne dogodi, svaka nova godina bit će ista: apela će biti na svakom koraku, ali odgovornosti nigdje. Ali nije najveći problem buka, već poruka da u ovoj državi oni bez empatije imaju više slobode od onih koji traže mir.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.