U beogradskoj Kući ljudskih prava ovog mjeseca možete razgledati "Snapshot jednakosti", jedinstvenu izložbu crno-bijelih fotografija autora Gorana Veljića s vjenčanja istospolnih parova u njujorškoj Gradskoj vijećnici.

Veljić je srpski fotograf s američkom adresom, slavu je stekao kao fotograf vjenčanja održanih u njujorškoj Gradskoj vijećnici, a vodi i agenciju za vjenčanja NY 1 Minute Weddings. Kao licencirani fotograf njujorškog City Halla fotografirao je više od 5000 parova, pa je zabilježio i one koji su taj svečani trenutak čekali desetljećima sve do uvođenja Zakona o bračnoj jednakosti u Americi.

Dio tih dokumentarnih crno-bijelih fotografija na kojima je uhvaćen taj "trenutak jednakosti" izložen je u Kući ljudskih prava u Beogradu, gdje se u ponedjeljak, 8. prosinca od 17 do 19 sati, organizira razgovor i vođenje kroz izložbu.

Tim je povodom s fotografom Goranom Veljićem za B92 o pozitivnoj društvenoj promjeni koju je bračna jednakost donijela New Yorku i svijetu, ali i o kulturi, umjetnosti i obrazovanju kao jedinim područjima kroz koje se i u Srbiji treba boriti za bolje društvo razgovarala Lazara Marinković iz organizacije IDAHO Belgrade.

Brak je jedna od stvari koja se najčešće uzima zdravo za gotovo, ali ako zamislimo da je pravo na brak uskraćeno, postaju očigledni brojni problemi i životne prepreke i nejednakosti. Ljudi koji nemaju pravo na brak ne mogu zajedno s dečkom ili djevojkom dići kredit i kupiti stan, auto ili hladnjak, što nije loše samo za njih, nego i za čitavo društvo, jer troše manje novca i plaćaju manji porez. Ljudi koji nemaju pravo na brak ne mogu naslijede imovinu koju su kroz život stekli s izabranim partnerom ili partnericom. Ljudi koji nemaju pravo na brak, nemaju pravo ni da ih životni partner posjeti u bolnici kada su bolesni ili umiru, ukratko - nemaju pravo na jednakost.

Više od pet godina živite i radite u New Yorku kao licencirani fotograf za vjenčanja u NY City Hall. Svakodnevno imate priliku fotografirati jedan od najintimnijih trenutaka između dvoje ljudi. Uvođenje Zakona o bračnoj jednakosti u New Yorku 2011. godine omogućilo je i istospolnim parovima sklapanje braka i uživanje jednakih prava kao i svi drugi parovi širom svijeta. Razlikuje li se fotografiranje vjenčanja istospolnih parova po nečemu, je li se u početku razlikovalo ?
– Čim sam došao u New York počeo sam fotografirati parove koji se vjenčaju u NY City Hallu, otvorenom 2009. godine. Već je i to samo fotografiranje tog intimnog trenutka između dvoje ljudi bila novost u NY City Hallu. Uvođenje Zakona o bračnoj jednakosti 2011. tom je gradu dalo jednu novu dimenziju. New York, kao možda i najatraktivnija turistička destinacija, bio je, a i sada je vrlo zanimljiva lokacija za vjenčanja i brojni parovi bili oni hetero ili istospolni upravo tu žele ovjekovječiti svoju ljubav. S obzirom na to, bar mi se tako čini, kako slobode kreću upravo iz New Yorka, mislim da je ta inicijativa utjecala svakako na osvješćivanje ljudi, ali i onih koji kreiraju zakone da SVI imaju pravo na jednakost, SVI imaju pravo na ljubav.

Je li za vas kao fotografa to iskustvo drugačije, ponašaju li se istospolni parovi na vjenčanju i u tom "snapshotu jednakosti" koji bilježite kamerom isto kao i hetero parovi?
– U tom smislu rekao bih da za mene nema razlike između tih vjenčanja. Možda s nekog drugog aspekta, aspekta fotografa, ali i službenog svjedoka, rekao bih da su možda istospolni parovi ipak originalniji i hrabriji u osmišljavanju svojih ceremonija, kao i u namjeri da to bude najupečatljiviji trenutak u njihovim životima. Ono što je najvrednije u tom trenutku, kao i na mojoj fotografiji, je uhvaćena emocija, točnije erupcija emocija koju emitiraju istospolni parovi, jer neki od njih su godinama, desetljećima zajedno, a tek su u zadnjih par godina stekli pravo da ozakone svoje zajednice. Inače, kroz svoj rad sam svjedočio, ne samo trenucima kada je dobivena i prva dozvola za vjenčanje istospolnog para u NY City Hallu, već i načina na koji se ovo pravo na jednakost svakodnevno ostvaruje i u New Yorku. Tako su vjenčanja održavala na najrazličitijim lokacijama u gradu, Central parku, Brooklyn Bridge, ali i u stanovima, u helikopterima, što potvrđuje kako svaka točka toga grada može biti mjesto za vjenčanje. Na nekim mojim fotografijama doista možete vidjeti i koliko su originalni i u smislu kreiranja priča, scenarija koji prate njihove ceremonije.

Kako je iz Vaše perspektive ova pozitivna promjena uvođenja bračne jednakosti utjecala na društvo u New Yorku i da li se reflektirala i na ostatak svijeta?
– Kao što sam već rekao, mislim da je to pozitivna promjena i New York svakako nije jedini grad i država u kojoj su istospolna vjenčanja i ozakonjenje istospolne zajednice moguća, ali je svakako grad inovativnosti, grad koji kako u turističkom, infrastrukturnom, kulturnom području, pa tako i u području borbe za ljudska prava i jednakost, može biti predvodnik i uzor. Ako bolje pogledamo ta je promjena poboljšala ostvarivanje osnovnih ljudskih prava, ali i gradski turizam i gospodarstvo, a samim time i standard života u New Yorku.

Svoje fotografije s istospolnih vjenčanja u New Yorku ustupili ste organizacijama u Srbiji koje se bave pitanjem ljudskih prava LGBT osoba. Kako ste došli na ovu ideju?
– Sve je počelo izložbom mojih fotografija The Bridge, čiji je cilj bio predstavljanje tog fascinantnog grada i publici u Srbiji, u Beogradu, a i da se vidi kako su mostovi između ovog grada, prije svega mostovi umjetnosti i kulture, za koje vjerujem da su i najjači mogući i tako potrebni. Kao sastavni dio prvenstveno svakodnevnog života u New Yorku, na mojim crno- bijelim fotografijama u okviru projekta "Snapshot jednakosti" našli su se upravo i neki zabilježeni trenuci s vjenčanja istospolnih parova.

To je samo bila inicijacija za dalje razvijanje projekta. Kako smatram da se važna društvena pitanja prije svega mogu problematizirati i otvarati kroz umjetnički aktivizam i da je to način na koji mi možemo doprinijeti dok čekamo da nas počnu pratiti i zakonske regulative, htio sam ustupiti svoje fotografije zabilježenih NY1 Minute istospolnih vjenčanja organizacijama u Srbiji, koje se bave ovim pitanjima. Želio sam na taj način pridonijeti da se kroz jednu drugu vizuru mojih fotografija, čija je možda dokumentaristička komponenta tu i najvažnija, jer prate baš trenutak kad je spomenuti zakon u New Yorku i usvojen, pokrenu ta pitanja, da se doprinese osvješćivanju javnosti o neophodnosti da se svi započeti procesi prema ozakonjenju jednakosti ubrzaju i konačno dogode i u Srbiji i da na taj način i Srbija postane dio svijeta.

Je li se moguće boriti za bolje društvo u Srbiji kroz umjetnost i kulturu?
–Jedina područja kroz koja se možemo boriti za bolje društvo, ne samo u Srbiji već i šire, jesu prije svega obrazovanje, a zatim kultura i umjetnost. Umjetnost i kultura su oduvijek bili jezik koji se svuda razumije, alat kojim se jedino može i djelovati i alat koji doista i suštinski može mijenjati društvo. Pozitivno sam iznenađen radom i inicijativama pojedinih institucija kulture (UK Parobrod, DOB, KC Grad), ali bih također napomenuo kako se društvo možda i najznačajnije mijenja kroz aktivizam i rad civilnog i nevladinog sektora. Možda je taj put teži i svakako sporiji, ali vjerujem da je jedini pravi put.

Imate li kakvu poruku za (mlade) fotografe i umjetnike u Srbiji?
– Ideja, upornost, ustrajnost, dosljednost.

* Fotografije ustupio Goran Veljić, a njihovo prenošenje dozvoljeno je isključivo uz navođenje izvora.