U pregrštu propisa loše socijalne politike najranjivijih skupina svakako spadaju osobe oboljele od HIV- a. Loši zakoni koji se preklapaju s i onako diskriminatornim odnosima prema oboljelima od HIV-a u svakodnevnom životu samo su uteg oko vrata.

Socijalna je politika organizirana djelatnost države i drugih društvenih čimbenika. Cilj joj je prevladavanje socijalnih rizika, pomoć siromašnim i isključenim pojedincima i socijalnim skupinama, ujednačavanje životnih šansi te, općenito, unapređivanje socijalne dobrobiti građana. U središtu interesa tako definirane socijalne politike nalazi se težnja društva da razvija društvene vrijednosti kao što su solidarnost, socijalna pravda, jednakost, socijalna sigurnost i socijalna kohezija.

Iako se ekonomska snaga nekog društva često označava kao vodeći indikator razvijenosti države i društva, ipak se danas sve više modernih društava okreće shvaćanju po kojem i dosegnuti socijalni standardi, a ne samo ekonomska snaga, određuju razvijenost društva.

Jednokratna novčana pomoć? Može, ali gubite pravo na dopunsko zdravstveno osiguranje.

Da sustav socijalnih potpora kao požarna mjera može zakomplicirati i ugroziti prava iz zdravstvene zaštite uvjerila se moja sugovornica, koja je svakako željela ostati anonimna (podaci poznati redakciji).

"Kao odgajateljica predškolskog odgoja, saznavši da imam HIV, moj život je dobio sasvim novu dimenziju. Iako u najproduktivnijoj životnoj dobi od 27 godina i bez prava na bilo kakvu mogućnost prekvalifikacije od strane Hrvatskog zavoda za zapošljavanje morala sam zbog prirode posla otići u invalidsku mirovinu. Sustav me degradirao odmah u startu i doveo u poziciju socijalnog slučaja. Sa svojom mirovinom koja je manja od 1700 kuna uspjela sam naučiti kako se živi skromno. Uz stanarinu i režije koje sam redovito podmirivala, najmanja stavka mi je bila prehrana, sve dok nisam morala početi koristiti antiretrovirusnu terapiju, zbog koje se i neka pravila prehrane se moraju mijenjati", prisjeća se i dodaje:

Zakoni reguliraju ostvarivanje prava na socijalnu zaštitu prema kategorijama, a ne prema stvarnoj potrebi i nivou ugroženosti pojedinca što je u direktnoj suprotnosti sa socijalnom slikom. Zbog ovakvog zakonskog rješenja velik broj građana koji su u potrebi za socijalnom zaštitom je ne ostvaruje jer ne pripada nekoj od zakonom predviđenih zaštićenih kategorija

"Postalo je sve teže i svoje obveze više nisam mogla redovito ispunjavati te sam se obratila Centru za socijalnu skrb radi jednokratne novčane pomoći kako bih mogla podmiriti režijske troškove. Centar mi je izišao ususret i odobrio isto, no nije mi ukazao da će odobreni iznos biti iznad prosjeka od 1900 kuna te da time gubim pravo na dopunsko zdravstveno osiguranje", pojašnjava sugovornica.

Iako u Republici Hrvatskoj osobe oboljele od HIV- a imaju besplatno liječenje, ono se odnosi samo i isključivo na bolesti vezane uz HIV, dok recimo bolesti kao što su gripa, viroze, respiratorni infekti. a koje su rizični faktor kod oboljelih od HIV-a. ne podliježu oslobađanju od participiranja ukoliko nemate dopunsko zdravstveno osiguranje.

Čitav sustav urušava se zbog neosjetljivosti prema naj ranjivijim skupinama

"Svaka nova financijska stavka svakako je dodatan udarac na naš ionako loš standard. Osobe oboljele od HIV- a su svakako socijalna kategorija ukoliko nisu financijski zbrinute, što moj slučaj nije. Uz velik dio mirovine namijenjene režijskim troškovima, malo mi ostaje za prehranu koja mora biti kvalitetna, nuspojave antiretroviralnih lijekova zahtijevaju potpunu prilagodbu novom režimu ishrane a o stvarima u kojima sam nekad guštala kao što su kino, kazalište, izložbe, putovanja, samo su izblijedjele uspomene i svjesna sam da toga više neće biti", veli.

Što i kako dalje, kaže, nije niti sama sigurna. Iako je relativno dobro, svjesna je da se sutra može probuditi s nekim infektom, upalom i što dalje, pita se.

"Nisam sigurna da je ovo ispravan način punjenja državnog proračuna, preko leđa građana. Nažalost, novca za dopunsko zdravstveno nemam i takvo nešto si jednostavno ne mogu priuštiti. Mogu jedino vjerovati kako će sve biti u redu s mojim zdravljem dok opet ne steknem pravo na dopunsko zdravstveno osiguranje".

Kao odgajateljica predškolskog odgoja, saznavši da imam HIV, moj život je dobio sasvim novu dimenziju. Iako u najproduktivnijoj životnoj dobi od 27 godina i bez prava na bilo kakvu mogućnost prekvalifikacije od strane Hrvatskog zavoda za zapošljavanje morala sam zbog prirode posla otići u invalidsku mirovinu. Sustav me degradirao odmah u startu i doveo u poziciju socijalnog slučaja

Problemi oboljelih od HIV-a svakako su zoran prikaz neujednačenosti hrvatskog zakonodavstva s vrlo krutim pravilnicima koji preživljavanje svode na apstrakciju. Uzimajući u obzir činjenicu da je sugovornica iz Zagreba, svjesna da joj je potrebna savjetodavna pomoć postavlja se pitanje koliko još u Hrvatskoj ima takvih slučajeva.

Socijalna radnica Sonja Galović iz Centra za socijalnu skrb Bjelovar napominje kako ovaj slučaj nije jedinstven te da se čitav sustav urušava neosjetljivošću prema najranjivijim skupinama, navodeći kao primjer zahtjev Porezne uprave da se sva socijalna davanja tretiraju kao osobni dohodak pa i naknada za osobna pomagala.

Zakoni i kategorije nemaju veze sa stvarnim potrebama

"Imamo primjer velikog broja umirovljenika koji su zbog božićnih naknada isplaćenih u 2015. godini ostali bez dopunskog zdravstvenog osiguranja, i božićnicu koju su dobili od države će itekako višestruko otplatiti. Populističke mjere s jedne strane se čine dobrodošle, no posljedice su vidljive u našem svakodnevnom radu s korisnicima. Nema jasnih kriterija prema kojima se u ovakvim slučajevima može išta poduzeti ,osim da korisnik sâm podmiruje dopunsko zdravstveno osiguranje ili, da ukoliko i dođe do potrebe za participiranjem u zdravstvu, sačuva račune i s njima se obrati Centru za socijalnu skrb radi povrata dijela ili cijelog iznosa troškova liječenja", navodi Galović.

Usklađenost zakonodavnih okvira, kaže, i njihova primjena je manjkava s obzirom da podliježemo čestim izmjenama istih koji opet nisu usklađeni sa pravnim aktima.

"Dodatno, zakoni reguliraju ostvarivanje prava na socijalnu zaštitu prema kategorijama, a ne prema stvarnoj potrebi i nivou ugroženosti pojedinca što je u direktnoj suprotnosti sa socijalnom slikom. Zbog ovakvog zakonskog rješenja velik broj građana koji su u potrebi za socijalnom zaštitom je ne ostvaruje jer ne pripada nekoj od zakonom predviđenih zaštićenih kategorija", pojašnjava.

Centar mi je izišao ususret i odobrio jednokratnu novčanu pomoć, no nije mi ukazao da će odobreni iznos biti iznad prosjeka od 1900 kuna te da time gubim pravo na dopunsko zdravstveno osiguranje

Kaže i kako praksa pokazuje diskriminaciju pri ostvarivanju prava na socijalnu zaštitu i po osnovi područja u kojem korisnik socijalne zaštite ta prava ostvaruje, te diskriminaciju na osnovi kategorije kojoj pripada. Socijalno zakonodavstvo, napominje, usklađeno je s europskom socijalnom poveljom.

Loš socijalni sustav je svakodnevica u radu Kristine Dumančić iz Klinike Dr. Fran Mihaljević, gdje psihosocijalnu pomoć i podršku primaju upravo HIV-pozitivne osobe kao i njihove obitelji.

"Kao socijalnoj radnici ruke su mi vezane u konkretnom slučaju koji nije jedinstven, no kroz lobiranje moramo mijenjati zakonodavne okvire, a s njima i pravilnike koji su nauštrb naših korisnika. Klinika će i dalje maksimalno izlaziti ususret svim ugroženim korisnicima jer mi smo u konačnici jedini koji odradimo i posao i ljudsku dimenziju kad službe zakažu", poručuje.

Hrvatska je potpisnica Europske socijalne povelje, što svakako ne znači da se dosljedno iste i drži. Podsjetimo samo na nedavnu farsu u Saboru oko godišnjih izvještaja pravobraniteljica. Što točno govori Povelja i čega bismo se trebali držati kao civilizirana, socijalna država kojom se toliko dičimo? Europska socijalna povelja, koja se smatra pandanom europskoj Konvenciji o ljudskim pravima, štiti 23 temeljna socijalna prava. Europski zakonik o socijalnoj sigurnosti jamči minimalnu razinu zaštite, uključujući zdravstvenu zaštitu, naknade za bolesti i ozljede na radu, majčinstvo i doplatke za obitelj, nezaposlenost, mirovinu, invalidnost i naknade preživjelim srodnicima. Zakonik (revidiran 1990. godine) vodi računa o razvoju zakonodavstava o socijalnoj sigurnosti u zemljama članicama tijekom posljednjih godina te poboljšava zaštitu koju ona jamče.