U novoj nas je Netflixovoj komediji Will Ferrell odlučio počastiti i u funkciji koscenarista i glavnoga glumca kako bi nam pokazao da u obje uloge može biti zadivljujuće površan.

Zamišljena kao posveta natjecanju koje je ove godine otkazano zbog pandemije koronavirusa, "Fire Saga" prati Larsa (Will Ferrel) i Sigrit (Rachel McAdams). Lars je sredovječni gubitnik s Islanda koji živi s ocem (Pierce Brosnan) koji ga se srami, a životni mu je san osvojiti Euroviziju.

Svira u bendu Fire Saga s najboljom prijateljicom Sigrit koja je slijepo zaljubljena u njega, ali on ne primjećuje ni nju ni njezin talent. Iako smo se nagledali filmova u kojem prekrasne žene pate za potpunim luzerima, ovaj film neuvjerljivost te premise podiže na sasvim novu razinu (Woody Allen želi natrag scenarij koji je 1983. bacio u rezač papira).

Iako je jednako neshvatljivo zašto bi proslavljeni glumac poput Piercea Brosnana imao potrebu biti dijelom ovog filma, njegova je svrha u "Fire Sagi" jasna. "Fire Saga" vjerojatno pretendira biti "Mamma Mia" – lagani feelgood film na koji se može od srca nasmijati. Uostalom, i Eurovizija izaziva sličan osjećaj – zabavna je dok traje, no dan poslije neprimjetno bismo okrenuli glavu da je susretnemo na ulici.

Dječački mokri snovi i prvoloptaški humor

Nažalost, od uvodne do posljednje scene radnja filma toliko je bolno banalna i prvoloptaška da ga je gotovo nemoguće pogledati ga bez otvorene iritacije, a kamoli s razdraganom nostalgijom.

Od stereotipa propalice koji žudi za očevim odobravanjem i transformacijom iz nespretnog sanjara u muževnog ribara o kojoj više u nastavku, do konačnog iskupljenja i učmale bračne završnice, film odaje dojam da je nastao u deset minuta tako što su trojica pretjerano samouvjerenih autora na paket iz McDonald'sa zapisali prvih deset šala koje su im pale na pamet, pri čemu su si za svaku dali peticu, podboli jedan drugog laktom i rekli, uz blagi roktaj, "Hehe, ova je vrhunska!"

Ima tu svakakvih mokrih snova dječaka koji otkrivaju videoigrice – brodovi eksplodiraju, ukazuju se mrtvi, vilenjaci poput partizana iskaču iz grmlja i probadaju noževima u leđa. U sve su se stigli utrpati i prijašnji pobjednici Eurosonga, kojima je vjerojatno jedina funkcija da nam zorno prikažu da se Eurovizija, premda joj se malčice izrugujemo, ipak slavi. Takav kakav jest, "Fire Saga" zapravo je savršen proizvod za hiperproduktivnost Netflixa i njegovu "ako prođe, prođe" filozofiju.

Najgori su dio "Fire Sage", ipak, pokušaji političkih komentara. Glavni oponent Fire Sagi jest Rus Alexander Lemtov koji ujedno nastoji zavesti Sigrit kako bi je iskoristio za vlastiti karijerni probitak. "Ljubavni lav" Alexander, iako homoseksualac u ormaru, umalo Larsu pred očima otima Sigrit, što spomenutog natjera da "bude muško" i osvoji Sigrit kojoj film dopušta da samo jednom uspješno nastupi, nakon čega se ipak mora vratiti u islandsko selo i zajedno s njihovom mnogobrojnom djecom zabavljati ribare u lokalnom pubu.

Banalni stereotipi

Drugim riječima, premda daleko muževniji, film Alexandera na svojevrstan način podređuje smotanom smušenjaku koji pobjeđuje jer je, takav kakav jest, ipak pravi muškarac. Istodobno, film dokida ono malo djelatne moći koju dodjeljuje Sigrit, postavljajući kao vrhovnu vrijednost obitelj i malograđanštinu. K tome, Alexander komentira kako Majka Rusija ne želi da on bude sretan, što je nevjerojatno paušalan komentar na stanje u jednoj od homofobnijih europskih država.

Sam prikaz Islanda kao zemlje tvrdih ribara koji i dalje vjeruju u vilenjake te nasumično ubacivanje pjesme benda Sigur Rós pokazuje koliko se film nije potrudio otići dalje od banalnih stereotipa. No, najgori je, zapravo, pokušaj autoironičnog ruganja Americi. U filmu se Lars otvoreno izruguje grupi priglupih Amerikanaca koji su toliko praznoglavi da ne shvaćaju da im se ruga.

Ta niska uvreda traje dobrih pola minute i ako je imala ikakav komički efekt, nestao je neumornim mlaćenjem mrtvog konja. Paradoksalno, razradom svih tema na najpovršniji mogući način film je zapravo prilagođen upravo za potpuno neinformiranu publiku koja nije kapacitirana i za što više od upiranja prstom u ekran i govorenja: "Hehe, evo Starbucks".

Premda pretendira na intimnost s Eurovizijom, "Fire Saga" zapravo ne razumije njezine osnovne mehanizme. Velik je problem naivna ideja da je moguće otkriti formulu za uspješnu eurovizijsku pjesmu – uostalom, na tu su se temu već izrugali voditelji Eurovizije 2016. pastišem "Love, Love, Peace, Peace".

Konzervativna i heteronormativna radnja

U novija vremena, pjesme nisu bit Eurovizije, već je ona koloplet geopolitičkih i PR trikova. Prisjetimo se pobjednice iz Ukrajine, Jamale, koja je, tehnički, prekršila pravila politiziranom pjesmom o krimskim Tatarima. Uzmimo i primjer Jacquesa Houdeka – sa svojom monstruoznom pjesmom "My Friend" čak je i neloše kotirao na kladionici dok LGBT fanovi nisu iskopali njegov angažman u kampanji HDZ-a i homofobne izjave, nakon čega su sve njegove šanse i za kakav plasman propale.

Slično je bilo i s pobjednikom Månsom Zelmerlöwom iz Švedske kojem su pronašli homofobne izjave pa se, kako bi ih opovrgnuo, skinuo za gej časopis.

U konačnici, film jednostavno ne posjeduje taj nemarni vedri treš kakav posjeduje Eurovizija koja je toliko loša da u jednom trenutku postane dobra, poput serije "Krv nije voda".

"Fire Saga" naprosto je loš i ograničen film nevjerojatno precijenjenog komičara. Ferrell se pokušava narugati Amerikancima, ali istodobno minimalnom razinom kompleksnosti pokazuje da i nije kadar stvoriti film s dva zrna pameti.

Kao šlag na tortu, pored svih eurovizijskih poruka o emancipaciji i različitostima, radnja je filma izuzetno konzervativna i heteronormativna. Ukratko, ako želite provesti dva sata nostalgičnog prisjećanja na najbolje trenutke Eurovizije, radije ih potražite na YouTubeu.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.