Prije pet godina, 13. siječnja, ostali smo bez Marka Fishera, filozofa, kulturnog teoretičara i glazbenog kritičara.

Pisac koji je s nevjerojatnom preciznošću opisivao neoliberalni kapitalizam i oslikavao kulturne mijene oduzeo si je život u trenucima kad je radio na svojem najoptimističnijem projektu dotad, što baca tamnu sjenu na promišljanja budućnosti. Marka Fishera počela sam čitati na diplomskom studiju. Shvatila sam da želim pisati o kapitalizmu i, na preporuku svojeg fantastičnog mentora koji mi je otkrio još pregršt predivnih pisaca, počela sam čitati "Kapitalistički realizam: Zar nema alternative?".

Objavljena 2009., ova knjižica iznosi Fisherove paradigmatske misli o suvremenom stanju koje naziva kapitalističkim realizmom, odnosno "rašireni(m) predosjećaj(em) da ne samo da je kapitalizam jedini održivi politički i ekonomski sustav već i da je danas nemoguće čak zamisliti neku njegovu suvislu alternativu".

I doista, Fisherova je trajna fascinacija imaginativni stupor u koji nas kapitalizam dovodi te potraga za umjetnošću koja nas iz njega može pomaknuti.
Dakako, kapitalistički realizam paralizira kako političku, tako i umjetničku imaginaciju. Još je Fredric Jameson uočio vezu između neoliberalizma i postmodernizma, no Fisher na primjeru glazbe pokazuje koliko je kapitalizam, taj tobože progresivni sustav, uništio svaki glazbeni futurizam.

Zlokobni kapitalizam

Naspram glazbe 70-ih ili 80-ih kad su se stilovi živahno smjenjivali i konstantno je postojao osjećaj novine, nakon 90-ih glazba (i umjetnost šire) utapaju se u pastišu, formalno korektnom kopiranju prošlih žanrova bez inovacije. Ipak, pozivajući se na Jacquesa Derridaa, Fisher ističe kako i dalje postoji glazba koja se pokušava otrgnuti jednoličnosti i suočava se s prošlošću kako bi pokušala razmišljati o budućnosti.

Idejom hauntologije bavi se u izvrsnoj knjizi "Ghosts of My Life: Writinmgs on Hauntology, Depression and Lost Futures" gdje govori o glazbi umjetnika poput Buriala koji upotrebom krckanja gramofonske ploče i estetikom na tragu ravea 90-ih pokušava evocirati dane kolektivne ekstaze koja je sad svedena na "party hauntology", privatizirane osjećaje deprivacije unatoč raskošnom stilu života.

Fisher je mnogo pisao o glazbi i kulturi – od knjige "Post-Punk Then and Now" koju je uredio zajedno s izvrsnim piscem Kodwom Eshunom i Gavinom Buttom u kojoj se analiziraju uvjeti u kojima nastaje post-punk i njegova suvremena relevantnost, preko "Flatline Constructs: Gothic Materialism and Cybernetic Theory-Fiction", njegove doktorske disertacije u kojoj donosi novi, gotičko materijalistički, pogled na opreku živo-neživo, do "The Weird and the Eerie" u kojoj definira weird (čudno) kao nešto što postoji gdje ne bi trebalo (montaža što spaja dvije nespojive stvari), a eerie (zlokobno) kao djelatnu moć gdje ne bi trebalo biti ničeg.

Kapitalizam je za Fishera eerie jer se ne radi o živom entitetu, no on svejedno utječe na nas. Sve njegove objave na istoimenom blogu objedinjene su u golemoj knjizi "K-Punk: The Collected and Unpublished Writings of Mark Fisher".

Imaginacijom do drugačije budućnosti

Zadnje poglavlje k-punka zauzima projekt na kojem je Fisher radio prije prerane smrti. Tragajući za izlazom iz kapitalističkog realizma, Fisher je počeo pisati knjigu "Acid Communism". Ostavio je iza sebe samo uvodno poglavlje koje opisuje kako su šezdesete bile era koja je vjerovala da može postojati svijet bez rintanja, no ljevica je te ideje odbacila, a desnica ih izvitoperila i pretvorila u kapitalizam.

Pokušavajući ponovno oživjeti tendenciju, Fisher kuje termin acid communism, "konvergenciju klasne svijesti, socijalističko-feminističkog podizanja svijesti i psihodelične svijesti, fuziju novih društvenih pokreta s komunističkim projektom, estetizaciju suvremenog života bez presedana".

No, Fisher se cijeli život borio s depresijom koja ga je, u konačnici, potakla da počini samoubojstvo. Ipak, prisjećajući se teze iz "Kapitalističkog realizma" o tome kako psihički poremećaji nisu osobna mana onoga tko ih ima, već proizvod kapitalizma koji ih želi svaliti na pojedinca, lako je povjerovati da je okidač za Fisherovu odluku bilo suvremeno stanje.

To daje mračan ton pretprošle godine objavljenoj knjizi "Postcapitalist Desire: The Final Lectures" koja donosi transkript pet zadnjih Fisherovih predavanja održanih na Goldsmiths Collegeu. I u toj knjizi razvidna je Fisherova želja da u studentima potakne imaginaciju koja će ih natjerati da promišljaju i pokušaju stvarati drugačiju budućnost.

Ne treba odustajati od osmišljanja alternative kapitalističkom realizmu

Čitajući, samo se može žaliti što nismo bili na njegovim predavanjima u kojima spaja toliko toga – od propasti kontrakulture 60-ih, preko razvoda klase od identiteta o kojem progovara i u kontroverznom i od liberala potpuno neshvaćenom tekstu "Exiting the Vampire Castle", sve do knjige "Libidinal Economy" Jean-Françoisa Lyotarda u kojoj iznosi tezu da radnici doživljavaju perverzni užitak u vlastitoj opresiji.

Čak i kad se poziva na tako mračne, nihilističke teorije, Fisher ih okreće u korist ljevice i čini dijelom svojeg pozitivnog političkog programa pa je njegove misli, u nerafiniranom obliku digresija i prekinutih rečenica, nadahnjujuće čitati kao svojevrsni nacrt za moguća promišljanja ljevice u budućnosti. Istodobno, mora da je i sam Fisher osjećao teret i energiju koju takva konstruktivnost crpi kad u obzir uzmemo toliko faktora koji nam poručuju da je kapitalizam fiksan i nepromjenjiv.

Tu dualnu energiju njegove misli genijalno hvata naslov njegove predzadnje objave na k-punku, plejliste imena "No more miserable Monday mornings". Naslov se može shvatiti kao otpor radu, ali i perverzno priznanje da sam Fisher u njemu uživa. Predavanja sabrana u knjizi održavala su se svakog ponedjeljka u devet, a u ponedjeljak nakon Fisherove smrti njegovi su studenti svejedno došli u predavaonicu i njemu u čast slušali spomenutu plejlistu.

Golema je šteta što svoje studente i nas Fisher neće provocirati novim mislima, no i naslijeđe koje ostavlja pozamašno je i potentno. Valja čitati taj golemi opus i u čast Fisheru ne odustajati od osmišljanja alternative kapitalističkom realizmu.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.