U petak je na portalu CroL.hr objavljen tekst Bojane Guberac u kojem autorica ukratko prenosi vijest o odbijanju Coca-Cole da sudjeluje u homofobnoj kampanji mađarske desnice. Portal Liberal.hr odmah je naskočio na njezin potpuno neutralan i racionalan tekst, docirajući i autorici i svim lijevim udrugama kako "nesvjesno slave kapitalizam" i kako se "još jednom" pokazalo "ono što vam oduvijek govorimo, dragi pripadnici LGBTIQ zajednice", to da je "slobodno tržište (…) vaš saveznik, a ne neprijatelj". Autor Mario Nakić poprilično se vara jer kapitalizam nije saveznik nikome, pa tako ni LGBT populaciji.

U svom tekstu Nakić iznosi svoje ponosno klasičnoliberalno stjalište da je slobodno tržište to koje brani manjinske skupine od represije zločeste države, veličajući altruizam multinacionalnih korporacija besmislicama poput ove koja slijedi: "Međunarodne korporacije imaju moć ne pokoriti se volji pojedine države i tako osvojiti mnogo novih kupaca kao borci za ljudska prava."

Fundamentalno je netočno da kapitalizam poštuje sve različitosti

S obzirom na to da nismo portal koji se pretežito bavi ekonomijom, samo ćemo se kratko osvrnuti na iluziju slobodnog tržišta koje je slobodno onda kad njemu to odgovara, a kad zagusti, brzo se privije pod skute države koja mu velikodušno nudi potpore, poticaje, olakšice i suradnju – dovoljno će biti da se samo referiramo na kultni tekst Novosti "S državne sise neoliberali vise" koji izvrsno sumira neraskidiv brak neoliberalizma i države.

Usredotočimo se na tezu o filantropiji kapitala koji ne poznaje spol, rase ni seksualnost i svoj svojoj djeci jamči jednaki prosperitet.

Ondje gdje Mario Nakić vidi kapitalističku borbu za potlačene zapravo postoji samo izopačena dvadesetprvostoljetna biomoć – pojava u kojoj se bios, socijalno biće, i zoē, biološki život, stapaju u jedno, u golu egzistenciju bez ikakvih prava i potencijala za srećom koja se mobilizira za rad, i to ne prisilama, već perfidno, uvjeravanjem da je to jedini način življenja

Na prvom mjestu, u svojem komentaru na Crolovu Facebooku Nakić sam priznaje da neoliberalni kapitalizam nije nikakav filantropski društveni poredak, već je, naprotiv, za raznolikost zainteresiran samo u svom strvinarskom, totalizirajućem nastojanju da od svakog aspekta ljudskog života napravi tržište i novu nišu koju tobože podržava samo kako bi joj mogao uvaliti novi proizvod dizajniran posebno za nju.

Nadalje, fundamentalno je netočno da kapitalizam poštuje sve različitosti i omogućuje opresiranim grupama slobodu. Uzmimo samo za primjer žene koje su, tobože, osnaženi i emancipirani neoliberalni subjekti, a zapravo i dalje ostaju zatočene u zahtjevu za majčinstvom jer neoliberalizam esencijalizira njihov spol i predstavlja ih kao skupinu inherentno napravljenu za brigu o drugima.

Prigodna upotreba feminizma i homoseksualnosti

Drugim riječima, kapitalizam od žena i dalje zahtijeva ostanak u kući, dok muškarac slobodno privređuje na kultnom slobodnom tržištu, jer je heteronormativna, nuklearna obitelj i dalje temeljna društvena jedinica koja služi reprodukciji postojeće ideologije.

Osobito je žalosno što se i feminizam i homoseksualnost upotrebljavaju prigodno, kao znak vlastite pripadnosti civiliziranom Zapadu kad treba širiti antiimigracijsku propagandu pa su tako i desničari poput Marine Le Pen ili separatističke talijanske stranke Sjeverna liga feministi kada treba diskreditirati islam, što sociologinja Sara Farris naziva femo-, odnosno homonacionalizmom.

Kapitalizam nas u svakom trenu mora imati pod kontrolom pa je potrebno da radimo bilo što, čak i stupidne poslove (Graeber, primjerice, opisuje čovjeka koji je radio kao vratar u tvrtki u kojoj su se vrata, kao i svugdje, otvarala automatski), samo da ne bismo imali previše vremena za, nedajbože, razmišljanje ili kolektivno organiziranje

Zanimljivo je, pritom, da kapitalizam nikad ne mobilizira jednako opresirani identitet koji je u najvećem postotku slučajeva premrežen s onima rasnim, seksualnim i etničkim – klasni. No, pustimo to što kapitalizam ne problematizira vlastitu mračnu stranu – od globalnih fenomena poput izrabljivanja radnika Trećeg svijeta, gentrificiranih susjedstva, gospodarskog probitka utemeljenog na ratu i trgovanju oružjem s teroristima do svakodnevnih pojava kao što su ljudi koji zarađuju jedan dolar dnevno, preživljavaju od jednog prekarnog angažmana do drugog i skupljaju boce.

Problem je u tome što su žrtve kapitalizma apsolutno svi jer se radi o sustavu koji da bi preživio, mora kolonizirati baš svačiju svijest.

Suvremena faza kapitalizma, takozvani kasni ili neoliberalni kapitalizam, nikad nije bio samo zagovaranje slobodnog tržišta i slobodne cirkulacije robe. Agenda je neoliberalnog kapitalizma bila uništavanje društvenosti kao takve, za što je potrebno potpuno podrediti čovječanstvo kapitalističkoj logici neprekidnog rasta, akumulacije i natjecanja. Iz tog je razloga potrebno svaki trenutak ljudskog života, od posla pa do ljubavnih veza, predstaviti kao natjecanje, trgovanje, poboljšavanje vlastite pozicije na tržištu.

Perfidno uvjeravanje i brisanje granice između rada i nerada

Potrebno je produktivističku logiku utisnuti u ljude tako da zaborave granicu između nerada i rada te usvoje stav da bi u svakom trenutku, čak i za vikend, ili na godišnjem odmoru, trebali raditi. Bolesna je to ideja koja radnike, štoviše, potiče da na poslovima iskazuju svoju osobnost, tapše ih po ramenu zato što su žene ili gej, sve kako bi iskoristila upravo njihovu osobnost i kreativnost za vlastiti profit jer, u konačnici, radnik iznajmljuje svoj rad poslodavcu koji od njega pobire sve prihode, no radniku za rad naknađuje neproporcionalno malo.

Drugim riječima, ondje gdje Mario Nakić vidi kapitalističku borbu za potlačene zapravo postoji samo izopačena dvadesetprvostoljetna biomoć – pojava u kojoj se bios, socijalno biće, i zoē, biološki život, stapaju u jedno, u golu egzistenciju bez ikakvih prava i potencijala za srećom koja se mobilizira za rad, i to ne prisilama, već perfidno, uvjeravanjem da je to jedini način življenja.

Fundamentalno je netočno da kapitalizam poštuje sve različitosti i omogućuje opresiranim grupama slobodu. Uzmimo samo za primjer žene koje su, tobože, osnaženi i emancipirani neoliberalni subjekti, a zapravo i dalje ostaju zatočene u zahtjevu za majčinstvom jer neoliberalizam esencijalizira njihov spol i predstavlja ih kao skupinu inherentno napravljenu za brigu o drugima

Još je James Maynard Keynes 1930. predvidio da će tehnologija toliko napredovati da nam omogući 15-satni radni tjedan pa se valja zapitati zašto i dalje radimo (barem!) 40 sati tjedno.

Izvrsno argumentiran odgovor dao je David Graeber u svojoj knjizi "Bullshit Jobs: A Theory" – upravo zato što nas kapitalizam u svakom trenu mora imati pod kontrolom pa je potrebno da radimo bilo što, čak i stupidne poslove (Graeber, primjerice, opisuje čovjeka koji je radio kao vratar u tvrtki u kojoj su se vrata, kao i svugdje, otvarala automatski), samo da ne bismo imali previše vremena za, nedajbože, razmišljanje ili kolektivno organiziranje.

Kapitalizam nije saveznik nikome, pa ni svojim vrlim zagovornicima

Kapitalizam nas uvjerava da smo slobodni i sretni, a zapravo parazitira nad svakom sekundom našeg dana i svojim nas nesmiljenim mljevenjem ostavlja ljudskim olupinama u sve mlađoj dobi, onim što Peter Fleming naziva bioproleterijatom.

A kapitalizam, dapače, nije jedini, niti vječan poredak. Optimističniji, ili radikalniji, mislioci poput Fleminga smatraju da je suvremeno stanje kapitalizma, u kojem izravno ovisi o spomenutom biosu, o odnosima koji su mu izvanjski, simptom da je sustav na rubu i da nema kamo.

Agenda je neoliberalnog kapitalizma bila uništavanje društvenosti kao takve, za što je potrebno potpuno podrediti čovječanstvo kapitalističkoj logici neprekidnog rasta, akumulacije i natjecanja. Iz tog je razloga potrebno svaki trenutak ljudskog života, od posla pa do ljubavnih veza, predstaviti kao natjecanje, trgovanje

Pesimističniji pisci poput pokojnog Marka Fishera smatraju da smo zatočeni u kapitalističkom realizmu, stanju u kojem kapitalizam percipiramo kao jedini mogući sustav protiv kojeg se može boriti samo obnavljanjem solidarnosti.

Mislioci poput Gillesa Deleuzea zagovaraju stanoviti akceleracionizam – guranje kapitalizma do samih ekstrema njegova funkcioniranja, maksimalnim konzumiranjem i produciranjem, dok se sam sustav ne uruši u potpunu shizofreniju. Fleming smatra da je pravi način borbe povlačenje naših osobnih resursa iz kapitalizma i otpor kolonizaciji sebstva, koja dovodi do njegova urušavanja jer parazitira na osobnim kreativnim pothvatima pojedinca.

Što god bio najučinkovitiji način borbe, nijedan ne uključuje Coca-Colu u službi mesije LGBT zajednice jer kapitalizam nije saveznik nikome, pa ni svojim vrlim zagovornicima.

Pin It

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

apvili baner
Crol.hr koristi kolačiće kako bi se osiguralo bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost stranica. Kako biste saznali više, kliknite na Više informacija, a za nastavak pregleda i korištenja stranica, kliknite na OK
Više informacija Prihvaćam