I treći mjesec ove godine bio je prepun zanimljivih izdanja. Donosimo crtice o najznačajnijim, žanrovski raznorodnim, većinski queer albumima.

Mannequin Pussy – I Got Heaven

Četvrti album američkih rokera donosi izvrstan, svježi alternativni rock zvuk te spoj punkerske energije i gotovo opsesivne žudnje. Naslovna pjesma odbija bilo kakve religijske okove ljubavi i empatiji među ljudima, sjetna "Loud Bark" poigrava se sa strašću u romantičnim odnosima, dok shoegazy "Nothing Like You" izgara u želji za objektom svojih osjećaja. Pomiješan s par kratkih, hardcore punk komada, "I Got Heaven" uzbudljiv je, zreo album s lijepim balansom ljutnje i senzualnosti.

Sheer Mag – Playing Favorites

Treći je album američkih rokera Sheer Mag feelgood, zabavna ploča koja, nažalost, ne nudi ništa novo u odnosu na njihova prethodna izdanja. Preproduciran zvuk i vokal iznova prepakiraju hard rock 70-ih, a zajedno s njime i atavističku rokističku vibru. Čak i kad dolaze od moćne frontmenice poput Christine Halladay, rock klišeji o vožnjama u kombiju, starinskim klasicima i prolaznim romansama odišu duhom vremena koje je sasvim zasluženo prošlo.

Yard Act – Where's My Utopia?

Drugi album jednog od najuzbudljivijih novih rock bendova suočava se s teškom istinom – postizanje sna o sviranju u uspješnom bendu i slava ne rješavaju nikakve osobne probleme – ako išta, donose ih još. Dok je album prvijenac "The Overload" bio bliži post-punku i eksplicitnije političan, "Where's My Utopia?" poučen iskustvom snažnije miješa osobno i političko – "Petroleum" propituje konzumeristički zahtjev za zabavom i nemanje prava na loš nastup, "The Undertow" se pita kako pomiriti sebičnost posla glazbenika s obiteljskim životom i kapitalizmom glazbene industrije, dok se "Grifter's Grief" suočava sa suučesništvom u globalnom zatopljenju. Glazbeno donosi i raznolikiji zvuk – popičniji, plesniji i melodiozniji s diskoidnim bas linijama, svježim beatovima i pamtljivim refrenima. Izvrstan, plesno kontemplativan nastavak vrlo perspektivne karijere.

Pissed Jeans – Half Divorced

Američki rokeri na svojem su šestom albumu i dalje vjerni teškom zvuku koji spaja noise i punk, no ponešto je manje svjež i dinamičan od onog na izvrsnom prethodniku "Why Love Now". Slično je i s tekstovima koji zadržavaju društvenu kritičnost i satiru, no na pomalo prvoloptaški način, za razliku od Why Love Now gdje su vrhunski ismijali patrijarhat i toksični maskulinitet. Sve u svemu, ugodna energetska bomba kojoj nedostaje malo dovitljivosti.

Tierra Whack – World Wide Whack

Mlada američka hip hoperica prije šest godina oborila je s nogu kritiku i publiku svojim mikstejpom "Whack World", skupom od petnaest jednominutnih snolikih vinjeta i popratnim videouratkom za svaku. Na "World Wide Whack" petnaest pjesama traje 37 minuta i istodobno zadržava duhovitost i neformalnost skica s mikstejpa, ali i dokazuje da Whack ne gubi zaigranost i autentičnost na duljim skladbama. Štoviše, osim što duhovito portretira svakodnevne scene poput pjevanja pod tušem ("Shower Song") ili žudnje za time da je netko odvede u kino ("Moovies"), Whack kroz humor progovara i o teškim temama poput depresije ("Difficult") pa čak i samoubojstva ("Two Night"), gdje se poigrava s konotacijom riječi suicide sa sportskom vježbom sprintanja. Fantastičan istovremeno lagan i težak r'n'b rap biser.

Ariana Grande – eternal sunshine

Sedmi album pop superzvijezde obilježen je velikom medijskom hajkom. Nakon razvoda od agenta za nekretnine Daltona Gomeza i optužbi da je uzrokovala raspad braka svojeg novog partnera Ethana Slatera, Grande tu famu, kao i negativne komentare na njezin izgled, uzima u svoje ruke i staje joj na kraj. Grande ne ulazi u ulogu žrtve niti se pokušava objasniti, naprosto nas provodi kroz svoje osjećaje nakon rastave i upoznajući novu osobu, pitajući pritom prigodno: "Why do you care so much whose d*** I ride?" Glazbeno album je kompaktna, ali i podosta monotona kolekcija midtempo, podatnih pjesama koje su svejedno odlično rezonirale s publikom.

Kim Gordon – The Collective

Basistica raspuštenih Sonic Youth i multitalentirana umjetnica Kim Gordon na novom albumu spaja trap beatove i režeće industrial gitare preko kojih recitira struje svoje svijesti stvarajući napetu, neurotičnu atmosferu. Gordon se ne trudi rimovati i prilagoditi hip hop estetici, već širi njezine zvukovne mogućnosti svojim usporenim, slobodnim flowovima u koje, unatoč apstraktnosti, uspijeva utkati kritiku fragilne muževnosti. Nevjerojatna glazbenica koja sa svojih 70 godina i dalje uspijeva biti među najinovativnijim, najinspirativnijim figurama pop kulture.