Travanj u queer glazbi obilježio je nostalgični drag projekt, radostan lezbijski pop i umjetničko transformiranje tjeskobe.

Cindy Lee – Diamond Jubilee

Novinar britanskog časopisa The Wire David Keenan 2009. skovao je termin "hipnagogički pop" kako bi opisao rad nekolicine glazbenika čija glazba s nostalgijom evocira ranije periode definirajući ga kao "pop glazbu koja refraktira sjećanje kroz sjećanje". Svojevrsni je pandan terminu hauntologija kojim se primarno koristio britanski teoretičar Mark Fisher da bi opisao glazbu koja određenim stilskim postupcima evocira duhove prethodnih razdoblja. Oba su kritičara podvojena oko subverzivnog potencijala takvih postupaka, no s vremenom se iskristaliziralo mišljenje prema kojem je hauntologija bliža kapitalističko realističkoj paralizi imaginacije negoli prostoru za zamišljanje nečeg novog.

Bilo kako bilo, dvostruki album Cindy Lee, drag projekta iza kojeg stoji Patrick Flagel imerzivno je ostvarenje koje s omamljujućom melankolijom transportira slušatelja u neke daleke dekade. Najviše je tu riječ o 60-ima, gdje se ponajprije čuje utjecaj psihodelije, ali i ženskih pop sastava, no postoje i reference na blues i synth-pop. Kroz sjetne, romantične tekstove, gitare s bluesy riffovima i maglovit, visok vokal Cindy Lee utjelovljuje dvadesetprvostoljetnu naklonost spram nostalgije, ali na izuzetno uspješan, proživljen način. Melankolični biser.

Girl in Red – I'm Doing It Again Baby!

Drugi album norveške indie pop kantautorice Marie Ulven Ringheim poznatije pod imenom Girl in Red proslava je stvaralačkog zanosa, prevladavanja životnih izazova i ljubavi. Nakon zvukovno i tekstualno težeg "If I Could Make It Go Quiet", Girl in Red priznaje da nije utišala sve glasove tjeskobe i nesigurnosti u svojem životu, ali je ipak daleko sretnija i ispunjenija. Takva je i glazba u kojoj čak i balade poput uvodne "I'm Back" prožima osjećaj elana i nade, a većina pjesama poput "Too Much" ima pamtljive refrene.

Ipak, glavni je problem albuma što vrlo malo odskače od pop prosjeka i zvuči kao bilo koja pjesma koja je trenutno viralna kao pozadinska glazba na TikToku, što i potvrđuje gostovanje Sabrine Carpenter na "You Need Me Now?" čiji ni po čemu pamtljiv synth pop hit "Espresso" trenutno ima preko 160 milijuna streamova na Spotifyju. Kao i Carpenter, Girl in Red nastupala je na turneji svojeg velikog uzora Taylor Swift koju slijedi i utoliko što od indie senzacije svakim izdanjem sve više postaje čista pop zvijezda. Komercijalno svakako isplativo, ali artistički sve manje zanimljivo.

St. Vincent – All Born Screaming

Art rock diva Annie Clark, pak, na sedmom albumu istražuje teme života i smrti te gubitka bliskih osoba, premda se to sudeći po njegovu zvuku ne bi dalo tako lako zaključiti. Kao i uvijek, St. Vincentine opservacije i emocije dolaze u visokoestetiziranoj formi koja je bliža zvuku Masseductiona negoli sedamdesetima nadahnutom Daddy's Home, premda je daleko konzistentniji i zanimljiviji od njezina petog albuma.

Nalazimo tu i atmosferične komade poput "Reckless", izvrsne riffove kao na "Broken Man" i inspiraciju raveom 90-ih na "Big Time Nothing". Sve u svemu, St. Vincent još jednom uspijeva zvučati svježe i uzbudljivo, a opet vjerno sebi. To za mene uvijek znači i dozu alijenirajuće teatralnosti koja odiše samodopadnošću – tko još osim St. Vincent slučajno napiše pjesmu koja sasvim zvuči kao Bondova tema kao "Violent Times"?

Podrži Crol donacijom :)

qrcode 9c3b0d27 127a 4867 a764 f80c95d6f267

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.