Mjesečni pregled nove glazbe u veljači donosi tri vrlo jaka rock izdanja.

Brittany Howard – What Now

Nakon izvrsnog, intimnog solo prvijenca "Jamie", Brittany Howard, pjevačica upokojenog garage rock benda Alabama Shakes, objavila je još raznovrsniji, zanimljiviji album "What Now". Dijelom komentar na postpandemijski svijet, dijelom pitanje sebi samoj, "What Now" u svojem istraživanju raspoloženja i žanrova ni u jednom trenutku ne prestaje zvučati kontrolirano, moćno, pa i grandiozno. Bilo da je riječ o žešćim komadima poput naslovne koja se može čitati kao pjesma o prekidu (ili izlasku iz toksične situacije generalno), ili teške, gruvi "Prove It To You" koja podsjeća na Special Interest, bilo da je riječ o samokritičnoj "Red Flags" s izvanrednim Howardinim vokalnim performansom u refrenu, ili nježnoj baladi "To Be Still", album ni na trenutak ne gubi koherentnost i uvjerljivost. K tome, sve su pjesme međusobno povezane vibracijama pjevajućih zdjela koje se koriste u meditaciji, što im daje dodatnu spiritualnu, iscjeljujuću dimenziju. Zrelo ostvarenje za koje i sama Howard kaže da je rezultat mnogobrojnih osobnih spoznaja.

Idles – Tangk

Simpatični bristolski pankeri oduvijek su kultivirali svoju nježniju stranu i pisali zapanjujuće lijepe balade za spomenuti žanr. Na svojem petom albumu "Tangk" ta je tendencija još više došla do izražaja, potencirana teškim razdobljem u životu pjevača Joea Talbota. Na njemu se, tako, Talbot osvrće na rastavu braka bez ikakve gorčine ili zluradosti prema bivšoj partnerici, štoviše, priznajući vlastite pogreške u odnosu i zahvaljujući na svemu naučenom na izvrsnim "Roy" i "Gospel". "Tangk" je zamišljen kao ploča koja će širiti ljubav i ples (geslo "Love is the fing"), što oduvijek i jest ideologija Idlesa (sjetimo se samo albuma "Joy as an Act of Resistance"), a prisustvo producenta Radioheada Nigela Godricha unijelo je suptilnost upravo potrebnu da se takva poruka prevede u zvuk. Sporijim je pjesmama dalo novu teksturalnost, a brže odmaknulo od punk standarda. Primjerice, "Pop Pop Pop" vrlo je radioheadovska oda sreći zbog tuđe sreće, a "Dancers" plesnom podiju uz gostovanje članova LCD Soundsystem. Ipak, Talbot se pobrinuo da ubaci i daške svoje britkosti pa i kad pjeva o svojoj trogodišnjoj kćeri kao kraljici, ne propušta kritizirati britansko društvo. Sve u svemu, zanimljiv iskorak zrelih, versatilnih pankera.

Nadine Shah – Filthy Underneath

Peti album britanske kantautorice Nadine Shah također dolazi nakon strahotno teškog životnog razdoblja. Nakon smrti majke Shah je razvila PTSP, a potom i ovisnost, da bi teškoće kulminirale pokušajem samoubojstva. Nakon dvomjesečnog boravka na odvikavanju, a u međuvremenu i rastave, Shah prenosi sva ta iskustva na "Filthy Underneath". No, suprotno očekivanjima, album nema ni ispovjedan ni težak ton. On je naprosto maestralno kontroliran, promišljen i britak, sa Shahinom karakterističnom teatralnom izvedbom, oštrim opažanjima i humorom. Bilo da bocka tuđe nesigurnosti na "Even Light", obračunava se s nepodnošljivom savjetnicom s kojom je morala raditi na "Topless Mother" ili preispituje vlastito mentalno zdravlje na "Sad Lads Anonymous", Shah to radi s milimetarskom preciznošću, trezvenošću i fantastičnom art glazbom koja tek ponekad probadajućim sintesajzerima i agresivnim bubnjevima podcrtava težinu tema o kojima je riječ. Shah na "Twenty Things" progovara o iskustvu odvikavanja i bliskosti koju osjeća s drugim ovisnicima, te nevjerojatno vješto daje visokoestetsko ruho dubokoj intimi.