Iz pera novinarke The Atlantica i finalistice Pulitzerove nagrade za kritiku 2022. godine stiže izvrsno oprimjerena kritika reprezentacije žena u pop kulturi 2000-ih koja ipak propušta skicirati bolje prakse.

Poticaj za pisanje "Girl on Girl" Sophie Gilbert osjetila je 2020-ih, uslijed nekoliko ključnih događaja – poraza Hilary Clinton na izborima 2016., začetka #MeToo pokreta, popularnosti influencera Andrewa Tatea osumnjičenog za silovanje, i preokreta presude Roe vs. Wade koja je ograničila pravo na pobačaj u Americi.

Uspoređujući te tektonske promjene sa svakodnevicom žena oko sebe, zamjećuje koliko se političke ambicije žena doimaju ugaslima. Usred takvih događanja, njezine su prijateljice i poznanice, kaže, razmjenjivale narukvice prijateljstva, dekodirale poruke umetnute u pop pjesme, spremale girl dinners, išle na girl trips i imale hot girl summers. Osjećaj inertnosti feminizma koji je doživjela u tim trenutcima uspoređuje sa stanjem feminizma na početku 21. stoljeća. Stoga u knjizi iskapa kulturne artefakte tog razdoblja da bi shvatila kako je oblikovalo samopercepciju žena.

A samopercepcija žena u 2000-ima govorila je sljedeće: ženska moć inherentno je seksualne prirode. Ključno je biti mlada, moći privući pozornost i biti suglasna s vlastitom objektifikacijom.

Devedesete su bile godine subverzije

Gilbert podsjeća da su 1990-e bile godine subverzije, obilježene punkerskom aktivističkom etikom riot grrrl pokreta (unatoč prigovorima o nedovoljnoj inkluzivnosti koji mu se s pravom mogu uputiti) s jedne i Madonninim hrabrim iskazivanjem vlastite seksualnosti s druge strane. Potencijal iza parole "girl power" bilo je potrebno kontrolirati, a kako bolje nego tako da bude aproprirana u novu, individualističku, konzumerističku verziju ispražnjenu od aktivističkog naboja. Riot grrrls zamijenile su Spice Girls i zavladao je postfeminizam. Dotadašnji feminizam dobio je etiketu agresivnog i neprivlačnog, a lokus ženske moći postalo je kupovanje proizvoda koje je neoliberalni režim označio osnažujućima. 

Najveća snaga Gilbertine knjige upravo je u uvodnim poglavljima koja bacaju novo svjetlo na filmske i glazbene favorite s kojima su mnogi od nas odrastali i ostali su nam prebliski za kritičko čitanje. Sjajno analizira "Američku pitu", film koji pripada golemom korpusu bromance komedija u kojima se glorificira muško pravo na seksualno sazrijevanje i užitak, a djevojke demonizira kao one koje im ga uskraćuju. Iako sami tvorci negiraju takvu namjeru, iz ovakve perspektive može se naslutjeti kako je ovaj žanr mogao utjecati na formiranje danas raširenih regresivnih stavova o ženama. 

Sjajno analizira i druge popkulturne formate, primjerice reality showove koji su, uvezani s postfeminističkim idealima, nastavili proizvoditi narativ da žene mogu poboljšati svoj status samo izgledom, prigodnim vezama i rivalstvima s drugim ženama. Imali su i još jednu funkciju – izbrisali su barijeru između slavnih i običnih ljudi te svima omogućili instant slavu, pod uvjetom da se pridržavaju postfeminističkih pravila. Uz masovno dostupni internet, a potom i društvene mreže, ta je slava postala još dohvatljivija – svatko je mogao posjedovati (i bio potaknut na to) javnu personu koja se mora konformirati narativima o samopoboljšanju i rigoroznim kozmetičkim standardima.

Ukratko, od toksičnih makeover emisija, preko okrutnih tračerskih portala koji se nisu sustezali kritizirati žene za svaku uočenu nesavršenost, do suspektnih proizvoda za mršavljenje koje promoviraju Kardashianke, ženska tijela cijelo su vrijeme u tom razdoblju disciplinirana i podvrgnuta sprezi kapitalističkih i patrijarhalnih normi.

Kamo dalje?

Gilbert kritizira i druge fenomene poput girlbosseva koje ne mogu biti subverzivne jer naglasak stavljaju na promjenu žena, a ne korporativne kulture. Natruhe nade pronalazi u 2010-ima, uzletom ženskih narativa u prvom licu poput serije "Girls" koji, kakvi god bili, daju ženama glas i problematiziraju društveno okruženje s kojim moraju pregovarati.

Pozitivnijim primjerima smatra i megapopularne "Djeveruše" ili seriju "Broad City", premda se mogu podvesti pod stereotip žena kao "trainwrecka". "Fleabag" drži serijom koja je od svih prodrla još dublje i mračnije u ženski odnos prema samima sebi.

I kamo dalje? Na samom kraju knjige Gilbert iznosi zanimljive opservacije koje, nažalost, ne razrađuje dublje. Primjerice, navodi istraživanje koje pokazuje da su žene osnaženije u društvima s jačom romantičarskom tradicijom jer su u djelima romantizma po prvi put prikazane kao zaokruženi subjekti s vlastitim željama. Bilo bi lijepo čuti elaboraciju te teze s obzirom na to da se romantična ljubav u mnogim drugim feminističkim kritikama čita kao proizvod buržujske heteronormativne obitelji. 

Gilbert drži da pop kultura ima mogućnost mijenjati društvenu percepciju i zagovara bolje narative. No, ne daje jednoznačno pozitivne primjere reprezentacije niti skicira kako bi mogli izgledati. Doima se kao svojevrsni "pop pesimist", u opreci prema "poptimizmu", osoba koja vjeruje u moć pop kulture, ali ne zna kako ju preoblikovati. S te strane, možda je indikativno što je "Girl on Girl" podosta tiha o kapitalističkim mehanizmima koji oblikuju tu kulturu, a čija je promjena nužna da bi se promijenila i reprezentacija. 

"Girl on Girl" tako se pokazuje više kao katalog svih negativnih primjera koji su utjecali na percepciju žena i njihovo ponovno čitanje u toj opticiji. Ono je zasigurno korisno, pogotovo za generaciju koja je u tom periodu bila mlada, jer baca svjetlo i na njihova vlastita iskustva i slijepe pjege. Dakako, umjetnost ima potencijal da prikaže bolji svijet, ali ideju kako to učiniti teško će naći u ovoj knjizi.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.