Naslov knjige ne ostavlja mnogo toga neotkrivenim. Originalno objavljena 2005. u izdanju Da Capo Pressa, ovdje je riječ o drugom, revidiranom, izdanju iz 2012. Puni naslov glasi "The Velvet Rage: Overcoming the Pain of Growing Up Gay in a Straight Man's World". Time se nepogrešivo najavljuje ono čime će se autor baviti na sljedećih dvjestotinjak stranica. Riječ je o utjecaju koji, prvenstveno na gej muškarce, ima odrastanje i postojanje u svijetu koji je skrojen po mjeri strejt muškaraca.

Zašto je ovdje riječ prvenstveno o gej muškarcima? Prvi je razlog taj što je autor Alan Downs i sâm gej muškarac, k tome i HIV pozitivan te mnogo toga govori iz vlastitog iskustva. Drugi razlog je autorovo višegodišnje iskustvo kliničkog psihologa, tijekom kojeg su gej muškarci i parovi činili značajan dio njegovih pacijenata. Upravo to stručno iskustvo i znanje, upareno s osobnim iskustvom, čine okosnicu razmišljanja iznesenih u knjizi.

Pročitavši "The Velvet Rage" i pokušavajući sažeti svoje dojmove, Gaussova krivulja čini se najprimjerenijom. U ovom slučaju, ona bi morala prikazivati broj pročitanih stranica i slaganje s pročitanim. Tako vizualizirano, lako bih pokazao da se gotovo nimalo ne slažem s uvodnim i završnim dijelom, a izrazito se slažem s onim srednjim i najopširnijim.

Je li sram doista uzrok svih problema?

Premda ne eksplicitno, knjiga je podijeljena u tri dijela. U prvom se obrađuju uzroci problema koje gej muškarci imaju prilikom odrastanja i bivanja u strejt svijetu. Autor zatim prelazi na manifestacije problematičnosti takvog bivanja. Na kraju se dotad izneseno zaokružuje davanjem konkretnih savjeta kako prebroditi odrastanje i postojanje u strejt svijetu.

Govoreći o uzrocima problema s kojima se susrećemo, autor, dojma sam, prilično pojednostavljuje stvari. Ruku na srce, ipak je riječ o knjizi iz kategorije samopomoći. No, pojednostavljivanje uzroka problema u samoj je srži definicije samopomoći, a do tog pojednostavljivanja dolazi iz dva razloga.

Najznačajniji doprinos "The Velvet Rage" ima otvaranjem teme mentalnog zdravlja među gej populacijom. Kao i ukazivanjem koliko sve što smo doživjeli utječe na nas, bili toga svjesni ili ne

Prvi je taj da bi čitateljima uzrok bio shvatljiviji. Drugi razlog pojednostavljivanja je otvaranje prostora za davanje jednostavnih i praktičnih savjeta. Kad je problem lišen kompleksnosti i suštine, prestaje potreba za suštinski značajnim savjetima. Pojednostavljivanje se, u ovom slučaju, ukazuje u autorovu svođenju uzroka svih problema na sram koji doživljavamo kao pederi odrastajući u strejt svijetu.

Premda je sigurno i to jedan od razloga, riječ "sram" toliko se puta spominje, da sam se zbog toga doista i sâm posramio. Pitao sam se ne bi li "The Velvet Shame" bio mnogo primjereniji naslov knjige.

Ono u čemu autor briljira jest opisivanje faza koje gej muškarci prolaze u svojem razvoju i, svjesnom ili nesvjesnom, sukobljavanju sa strejt svijetom. Do izražaja dolazi i autorov pitak stil, kojim vrlo lako čitatelja uvlači u priču, kao da je riječ o romanu. Suzdržavajući se od kompliciranja i pseudo-intelektualnih zapažanja, svaku poruku čini vrlo jasnom.

Iskustva većine gej muškaraca univerzalna su

Ovaj dio knjige vrvi primjerima iz života njegovih pacijenata, koji vrlo slikovito i ljudski prikazuju takve sukobe. Priče svojih pacijenata isprepliće s vlastitim iskustvima, iz kojih se stječe dojam poprilične univerzalnosti iskustava većine gej muškaraca. Dojam univerzalnosti pojačan je i time što sam većinu opisanih primjera iz stvarnog života i sâm proživio. Velik dio njih i vrlo doslovno, pa je dojam često bio kao da autor piše isključivo o meni. Onaj manji dio primjera koje nisam iskusio, dovoljno su bliski i zamislivi da se svatko, vjerujem, može s njima poistovjetiti.

Takva nagnuća djeluju upravo paradoksalno; heteronormativno ponašanje nameće se kao jedan od ciljeva u dijelu koje se, pazi sad, bavi problemima koje pederima uzrokuje heteronormativni svijet

Ono zbog čega će mnogi posegnuti za ovom knjigom je treći dio, koji smatram ujedno i najbesmislenijim. U tom, završnom, dijelu autor dijeli praktične savjete za promjenu vlastita ponašanja te savladavanja životnih prepreka u svrhu življenja autentičnog pederskog života. Živjeti autentičan život prateći nečije savjete? Ne zvuči li to kao definicija neautentičnosti?

Mnogo toga što autor iznosi može se smatrati, u najmanju ruku, problematičnim. Pojednostavljivanje uzroka problema s kojima se susrećemo i pokušaja da se sve svede na zajednički nazivnik (nametnutog) srama zbog onoga što jesmo. Naginjanje k tome da se kao standard ponašanja nametne težnja prema monogamnoj vezi ili braku, kao zajedničkom idealu svih pedera.

Bijes zbog "odgođene" adolescencije"

Takva nagnuća djeluju upravo paradoksalno; heteronormativno ponašanje nameće se kao jedan od ciljeva u dijelu koje se, pazi sad, bavi problemima koje pederima uzrokuje heteronormativni svijet. Problematičnost nalazim i u samom konceptu sampomoći, kroz koju se pokušavaju dati jednostavna i (pre)općenita rješenja. Premda nisam psiholog, iskustvo mi je pokazalo da direktno ukazivanje na probleme i davanje rješenja, pod parolom "znaš šta bi ti triba?", rijetko ima veće koristi.

Da je netko u stanju uvidjeti određeni problem i za njega naći rješenje, to bi već napravio. Kad je netko u stanju to napraviti, više mu nije potreban nečiji savjet. Da ne govorim o tome koliko problematičnim, moje nestručno mišljenje, smatram pravce psihologije poput DBT-a (Dialectical Behavior Therapy), koju prakticira autor, a temelje se na konceptu mindfulnessa (hrv. usredotočena svjesnost) i ideje da su emocije rezultat onoga što radimo, a ne obrnuto.

Svejedno, "The Velvet Rage" je korisno štivo. Prvenstveno zbog središnjeg dijela, koji obiluje životnim primjerima, a time na inidirektan način može pomoći u uočavanju (možebitno) problematičnih i autodestruktivnih modela ponašanja. Autor se, također, dotiče tema nasilja u vezama, života s HIV-om i samoubojstava među gej populacijom.

Priče svojih pacijenata autor isprepliće s vlastitim iskustvima, iz kojih se stječe dojam poprilične univerzalnosti iskustava većine gej muškaraca

Ono u čemu autor najbolje uspijeva upravo je ukazivanje na mentalne probleme i stres koje seksualnomanjinsko odrastanje može uzrokovati, bili toga svjesni ili ne. Stopa samoubojstava među gej populacijom daleko je viša od istog prosjeka među općom populacijom. Relativno nedavno smo na to, nažalost, imali i podsjetnik. Goran Subotić bio je nešto viđeniji pripadnik gej populacije. Možda je to prilika, ako nije nepristojno nečiju smrt nazvati prilikom, da se ukaže na problem povećane stope samoubojstava među gej populacijom. Da većina njih neće biti ispraćena niti jednim člankom.

Najznačajniji doprinos "The Velvet Rage" ima otvaranjem teme mentalnog zdravlja među gej populacijom. Kao i ukazivanjem koliko sve što smo doživjeli utječe na nas, bili toga svjesni ili ne, što je lijepo opisala Matea Popov. Istovremeno se ukazuje na glavnu posljedicu pederskog odrastanja u strejt svijetu. Nije riječ o tome da je razvojni put drastično drugačiji od strejt muškaraca. Ne, vrlo je sličan i prolazi kroz slične faze. Riječ je o tome da se taj razvoj, zbog "odgođene" adolescencije, također drastično odgađa. Ako se ikada dogodi. Upravo tu se rađa onaj bijes iz naslova.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.