Psihologinja Matea Popov za Crol.hr piše o manjinskom stresu koji se definira kao kronična razina stresa uzrokovana predrasudama, diskriminacijom, manjkom socijalne podrške i drugim faktorima koje trpe pripadnici stigmatiziranih manjinskih skupina. Ako ste LGBT osoba, s takvim ste stresom odrastali, a vrlo vjerojatno s njim živite i dan-danas.

U svojem tekstu posvećenom životu Gorana Subotića, Gordan Duhaček se zapitao koje je rješenje za bol koja neizbježno nastaje odrastanjem LGBTIQ ljudi u prema nama neprijateljski nastrojenom heteropatrijarhalnom poretku.

Kao psihologinja, koja ima i aktivističko i iskustvo rada s LGBTIQ ljudima, smatram svojom odgovornošću pokušati ponuditi odgovor. Taj je odgovor prožet i mojim stručnim znanjem i osobnim iskustvom, jer ni mene taj metak nije zaobišao.

Vijest o Goranovoj smrti zatekla me za volanom na zagrebačkoj obilaznici, kad me je prijatelj nazvao da mi kaže što se dogodilo. Tad sam se podsjetila koliko izreka "odsjekle su mi se noge" može biti doslovna. Odjednom od struka prema dolje nisam ništa osjećala, a topli val iz dna trbuha krenuo je prema želucu i konačno eksplodirao u nekontrolirani plač. Brže-bolje sam stala autom zaustavni trak i plakala dobrih dvadesetak minuta, u vrtlogu iznenađena vlastitom reakcijom i šokom od same informacije koju sam primila.

Da biste shvatili koliko mi je ova reakcija bila iznenađujuća, morate o meni znati dvije stvari.

Nisam bila sama u svojim naizgled čudnim reakcijama

Prvo, od malena sam škrta na suzama. Plačem u iznimno rijetkim i najtežim trenucima, a i onda s rezervom. Drugo, Goran i ja nismo bili prijatelji, nikad nismo nasamo razgovarali, nikad nismo dijelili zgode, nezgode, intimne i manje intimne trenutke iz privatnog života. Goran je bio moj kolega prajdizan, suborac i dragi poznanik.

Tjedan dana poslije sličan sam slom doživjela negdje na sedmom kilometru trčeći oko Jaruna. Plakala sam na klupici, a onda nazvala taksi i opet se, iznenađena i šokirana, vratila doma. Unutar dva dana doznala sam da su moja još minimalno dva prijatelja imali jednako intenzivne reakcije, a Gorana su poznavali čak i manje od mene. Nisam bila sama u svojim naizgled čudnim reakcijama.

Mi smo 1980-ih ostavljeni da sami pomremo od AIDS-a. Ljuti me što je cijela generacija gejeva puštena da pomre dok je sa strane veliki dio heteroseksualne većina doslovce zadovoljno trljao ruke zbog naše patnje.Ljuti me što su pederi umirali sami,a najviše me ljuti što su se sramili

Što se tu dogodilo i što sam s toliko ljutnje, gorčine, boli, tuge i težine oplakivala?

Naravno, dijelom je to bilo zbog samog Gorana. Njegov ples, koji sam redovno pratila na Facebooku, naprosto je bio toliko pun života da ga je bio užitak gledati kako u baletnim haljinama s toliko ponosa izvodi neke lude vratolomije. Bio je najbolji među nama jer je tako ponosno znao nositi svoj pederluk, jer je bio drag, pametan, beskrajno talentiran i uvijek spreman pokazati hrabrost i drugarstvo.

Bio je najbolji među nama, mislila sam sjedeći u autu u zaustavnom traku, to sam mogla biti ja, to je mogao biti bilo tko od meni bliskih ljudi. Bio je za mene gej moje generacije. Uzor.

Manjinski stres je ono kad gledaš kako ljudi koje poznaješ pale simbol onoga što ti jesi

Ono što mi se dogodilo zapravo je bio napad manjinskog stresa, koji se definira kao kronična razina stresa uzrokovana predrasudama, diskriminacijom, manjkom socijalne podrške i drugim faktorima koje trpe pripadnici stigmatiziranih manjinskih skupina.

Jednostavnije rečeno, manjinski stres je ono kad kao mlada lezba stojiš na maskenbalu u Imotskom i gledaš kako ti susjedi, razredni kolege iz susjedne klupe, nastavnici i rodbina pale i gledaju kako gori, ni više ni manje, nego simbol onoga što ti jesi.

Recimo, otprilike, da prosječna (LGBT) osoba osvijesti svoj seksualni identitet s 10 godina, a auta se s 20-ak. To znači da, u grubom prosjeku, 10 godina živimo u samoći, skrivanju, izolaciji i stidu

Manjinski stres je ono kad ti kao 31-godišnjakinji poštar pokuca na vrata s paketićem od supruge, pa ti moraš objasniti da ti je to supruga i da možeš preuzeti paket za nju, ono kad on okrene očima, ono kad vadiš dokument o životnom partnerstvu, a sve to zbog maskice za mobitel koja stoji jedan dolar. Iako možda nismo upoznati s pojmom "manjinski stres", svi smo ga doživjeli i svi ga živimo.

Problem s manjinskim stresom jest što on nikad ne prestaje. Uvijek postoji još netko kome se moraš autati, još netko tko će te zasuti homofobijom kad to najmanje očekuješ, još netko tko će iznijeti svoje cijenjeno mišljenje o tvojoj obitelji dok bezbrižno kupuješ kruh u pekarnici, još netko tko je večer prije pretučen nakon izlaska, baš u susjednoj ulici.

Nitko od nas nije prošao neokrznut i svi mi živimo s težinom koje se ne možemo riješiti, od koje ne možemo pobjeći i koja je uvijek tu.

Odrastamo s idejom da je to što jesmo toliko pogrešno da se moramo skrivati

Nitko nikad nam ne može, niti će nam moći nadoknaditi ono što smo izgubili. Izgubili smo bezbrižno djetinjstvo jer smo imali preveliku tajnu koju smo morali u samoći čuvati i proživljavati. Dijeljenje te tajne nije bila realna opcija jer prkosi samom preživljavanju. Ta tajna ide u samu srž onoga što jesmo i odrastamo s idejom da je to što jesmo toliko pogrešno da se moramo pod svaku cijenu skrivati.

Oduzeta nam je adolescencija, prva duboka i iskrena prijateljstva, prva zaljubljivanja, pa i prva sigurna i ugodna seksualna iskustva. Bar dio našeg odrastanja obavijen je velom tajne i pretvaranja. To su duboke povrede koje zadobivamo tako rano, a opet su toliko dugotrajne da povratka s te točke nema. Možemo samo ići naprijed.

Manjinski stres je ono kad kao mlada lezba stojiš na maskenbalu u Imotskom i gledaš kako ti susjedi, razredni kolege iz susjedne klupe, nastavnici i rodbina pale i gledaju kako gori, ni više ni manje, nego simbol onoga što ti jesi

Recimo, otprilike, da prosječna (LGBT) osoba osvijesti svoj seksualni identitet s 10 godina, a auta se s 20-ak. To znači da, u grubom prosjeku, 10 godina živimo u samoći, skrivanju, izolaciji i stidu. Tako velike tajne i samoća nije ni za koga, a ponajmanje za za djecu.

Ljuti me što nam se to dogodilo. Ljuti me što nam se to događa. Ljuti me, primjerice, epidemija HIV-a/AIDS-a iz 1980-ih i ljuti me što je cijela generacija gejeva puštena da pomre dok je sa strane veliki dio heteroseksualne većina doslovce zadovoljno trljao ruke zbog naše patnje. Ljuti me što su pederi umirali sami, a najviše me ljuti što su se sramili.

Subotić je dio našeg identiteta, dio iskustva svih nas

Iz tih razloga ne mogu gledati seriju "Pose" koja prati živote afričko-američke i latino LGBTQ, redom rodno nenormativne zajednice. Višestruko diskriminirani, na samom dnu socio-ekonomske ljestvice, likovi ove serije nepokolebljivo se bore za svaki dah udahnut u slobodi življenja svog identiteta. U donkihotovskom boju, likovi ove serije ne odustaju od sebe, a za to plaćaju cijenu izolacije i konačnog ispuštanja zadnjeg daha u sramu i samoći.

Gledanje "Pose" mi je previše bolno, jer osjećam patnju likova kao svoju. Oni su moji identitetski preci, dio transgeneracijske traume. Transgeneracijska trauma je trauma koja se prenosi s predaka na potomke. Emocionalna i socijalna bol asocirana s njom prenosi se na narednu generaciju putem kompleksnih svjesnih i nesvjesnih mehanizama. Jednostavno rečeno, trauma likova iz "Posea" je i moja trauma. Baš kao što je trauma ropstva trauma svake Afroamerikanke, bez obzira na to što ona sama nije bila porobljena.

Blanca Rodriguez, Pray Tell, Angel, Damon i svi ostali centralni likovi iz "Posea" nisu samo to, likovi u jednoj seriji – oni su mi. Mi smo 1980-ih ostavljeni da sami pomremo od AIDS-a. Kad me to prestane ljutiti, onda me obuzme me golema tuga i bol. Za njih i za mene. Za sve godine koje sam izgubila i za sve rane koje sam zadobila.

Zato je Goranova smrt tako uzdrmala mnoge u hrvatskoj LGBT zajednici, i one koji su ga poznavali i one koji nisu: Goran Subotić je dio našeg identiteta, dio iskustva svih nas.

Ova bol je naša snaga

Dakle, tu smo gdje smo. Tu je često mračno i prazno, ali je tako. Gordan Duhaček postavio je pitanje koje je rješenje za bol koja neizbježno nastaje odrastanjem LGBTIQ ljudi u prema nama neprijateljski nastrojenom heteropatrijarhalnom poretku.

Odgovor je da rješenja za tu bol – nema. Dok na prvi pogled ovo zvuči pesimistično i bezizlazno, za mene je oslobađajuće. Oslobađajuća mi je spoznaja da ta bol nije nešto što treba sakriti, protiv čega se treba svim silama boriti, mrak u nama koji treba iskorijeniti. Štoviše, ova bol je naša snaga!

Ono što možemo jest ne pokušavati bježati, ne pokušavati biti jaki i ne pokušavati nadoknaditi izgubljeno. Možemo prihvatiti da godine provedene u sramu i strahu ne možemo vratiti, te s tom boli dalje graditi iskustva i odnose u kojima nikad nećemo ponavljati taj užasni scenarij samoće, skrivanja i srama. Možemo se truditi voljeti sebe, biti blagi prema sebi, oprostiti si i dopustiti si slabosti.

Problem s manjinskim stresom jest što on nikad ne prestaje. Uvijek postoji još netko kome se moraš autati, još netko tko će te zasuti homofobijom kad to najmanje očekuješ

Jedni drugima možemo pokloniti ono što nam je davno trebalo, a nismo dobili – da smo viđeni, prihvaćeni, da se ne sramimo i da nismo sami. Ne moramo biti sami i to zaista nismo.

Silinu energije koju ova bol donosi možemo iskoristiti za ljubav prema sebi i prema vlastitoj zajednici i da se međusobno bolje razumijemo. Možemo je iskoristiti tako da odemo na marš za 8. mart, da odemo na Prajd, da upijemo tu snagu koja je u nama. Možemo je iskoristiti tako da je podijelimo, da je objasnimo, da je njegujemo i učinimo ravnopravnim dijelom sebe. Možemo biti generacija koja zaista razumije težinu traume koju nosimo, koja traži pomoć i koja pomoć nudi.

Ukoliko tu bol, taj manjinski stres i transgreneracijsku traumu, ne odlučimo iskoristiti za nešto dobro, ona će nas iskoristiti za nešto loše. Izbor pred nama zapravo je vrlo jednostavan.

Pin It

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Komentari  

+1 # Vedran Bralić 2020-03-04 17:52
Biti gay i Dalmatin(ac9 u RH je dvostruki stress.
Odgovori | Report to administrator
Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.