Priznajem da nisam nimalo objektivna kad je Dido u pitanju ali zaista mislim da je nema potrebe posebno predstavljati. Ona sama svoj najnoviji album opisala je kao "elektronsku ekstravagancu".

Ja ga baš ne bih nazvala ekstravagancom, ali ima svega - i to svega lijepoga. Četiri godine nakon "Safe trip home", albuma koji nažalost nije bio ni do koljena albumima "No Angel" i "Life for rent", Dido nikad nije bila slušljivija. Dovukla je ona tako i nekoliko zanimljivih likova na suradnju.

Našli su se tu Brian Eno i Greg Kurstin, čovjek zaslužan za genijalni album "It's not me it's you" Lily Allen. Ovaj put je zaslužan za "End of night", remek-djelo kombiniranja ritma i aranžmana. Fuzija trip-hopa i chillouta sa specifičnim "Dido dance" izričajem ne donosi neku žestoku revoluciju na ovom albumu, niti je pokušava donijeti, ali ima čarobnu moć da se uvuče pod kožu i ostane tamo neko vrijeme.

Neću "trančirati" pjesmu po pjesmu, samo ću toplo preporučiti da obratite pažnju na "Blackbird" i "Love to blame". Ono što je meni uvijek najdraže jest taj "plain speaking" u njezinu glasu. Nema sekunde u kojoj se pitam "što je ona sad rekla?" Jednostavne melodije na albumu veoma jake i neočekivano tužne.

Kritike su često za nju govorile da je dosadna. "Girl who got away" skriva slatku hrpu iznenađenja, a oni koji su Dido povezivali s dosadom mogli bi razmisliti još jednom.

Glazbeni izbor DJ Suzi možete doživjeti i u petkom u klubu Rush.