Do jeseni 2012. nisam imala pojma da postoji Alice Russell, a saznala sam slučajno naišavši na članak u kojem su je spomenuli u kontekstu s Adele i Amy Winehouse.

Otkrila sam kako je riječ o punokrvnoj soul pjevačici koja je izdala svoj peti album. Negdje sam čitala da su je nazvali "istjerivačicom vraga", premda će vam ga prije "utjerati". Barem meni. Prijatelj je komentirao da je ona retro soul pjevačica. Ma kakav "retro soul"?! Ona je soul pjevačica, točka.

Njezina obrada pjesme "Crazy" Gnarlsa Barkleya sigurno je jedan od najboljih prepjeva u zadnjih deset godina. I nebitno što Alice pjeva, znate da je to to. Emocije se obično otkrivaju izvedbom, tekstom, aranžmanom, nekim zanimljivim solom... A ovdje su emocije u tome što osjećate da ona vjeruje kako će je ta pjesma odvesti u dobrom smjeru... Pa vam bude ugodno.

Ona je jedna od onih na čijim koncertima neće biti krcato i dugo će nažalost biti podcijenjena... jer je to jednostavno tako. Ipak, ja se nadam da će napokon dobiti zasluženu medijsku pažnju. Preslušala sam i starije uratke, ali album "To Dust" je kulminacija njezina laganog sazrijevanja.

Da su Aretha Franklin i Teena Marie mogle imati dijete, zvalo bi se - Alice Russell.