Foto: DJ SuziJoš i danas jasno se sjećam prvog "susreta" s Mylene Farmer. Kad sam s polusestričnom Stephanie razgovarala o glazbi, pitala me jesam li čula za nju. Na moj negativan odgovor, pustila mi je VHS njezine prve turneje koja do danas nije izišla ni u jednom drugom formatu.

Pomislila sam kako će me "udaviti" nekakvim french merde pjesmuljcima ali... Opening prve turneje mi je digao obrve, širom otvorio usta i tako sam odgledala cijeli koncert. Dotad ni na jednom koncertu nisam vidjela toliku količinu emocija i histerije.

Ukratko o Crvenokosoj... fanovi znaju da joj je to nadimak. Od 1984. rastura francusku glazbenu scenu i zasluženo slovi za najuspješniju francusku pjevačicu svih vremena. Prodala je preko 30 milijuna ploča i ima najviše hitova na prvim mjestima ljestvica. Snimila je niz provokativnih spotova, a prva je francuska izvođačica čiji se spotovi nisu smjeli puštati u udarnim terminima. U 30 godina karijere, "Timeless" je tek njezina šesta turneja koja je započela 7. rujna u pariškoj dvorani Bercy. Priča se, nažalost, da je i posljednja.

Ja, sretnica, imala sam priliku vidjeti njezin spektakl po četvrti put. Ovaj je bio uistinu poseban, futuristički i emotivan. Zvuk kao i uvijek savršen, megalomanska rasvjeta, megalomanska pozornica... i megaspektakl. Turneja je, kao i svaka dosad, rasprodana u nekoliko dana, godinu unaprijed.

Nisam zaluđena obožavateljica pa mogu reći da je njezina najveća snaga više u tekstovima nego u samoj glazbi ili aranžmanima. Više sam zadivljena njezinom igrom riječi i izmišljanju novih koje u konačnom paketu dobivaju smisao i šalju snažne poruke. Glazba joj služi više kao ukrasni papir za njezin najveći adut. Ako postoji bezgrešno začeće iz kojeg nastaje ono najbolje, onda je ovaj koncert bio upravo to.

Sa svoja dva "partnera u zločinu", Jeana Paula Gaultiera koji joj je opet osmislio garderobu i Laurenta Boutonnata, besramnoga genijalca koji s njom osmišljava nastupe i "izrađuje joj ukrasne papire", otvorila je koncert s "A force de" i istog trenutka mi penetrirala u um i dušu. Tim je megalomanskim ulazom, kroz neku vrstu vremenskog tunela na videozidu postigla efekt kao da je doputovala kroz vrijeme. Pomalo startrekovski...

U sjećanje mi je ostala utisnuta slika 18.000 ljudi koje je digla na noge s tom pjesmom o beskrajnoj želji za životom bez ijednog kompromisa, o želji da nekom daje želju za životom, o želji za gubitkom ravnoteže i slobodnim padom, o kiši iznad Beča koja se isto tu našla i o ljubavi koja ne prestaje... I priznat ću svoju slabost, da sam pustila suzu više puta... Moćno je kad nekome uspijeva iz prve "udariti" tamo gdje najviše boli, a vama ne smeta toliko ta bol već vam godi pomisao da se nalazite među tim riječima.

Prvo veliko iznenađenje bio je virtualni duet s Mobyjem koji je bio prisutan na videozidu ali savršeno usklađen s njom pa se činilo kao da je on ustvari tu. Drugo iznenađenje bio je Gary Jules koji je s njom otpjevao predivnu "Mad world" i duet "Les mots", umjesto Seala. To je bio onaj trenutak kad poželite da su s vama svi koji vam nešto znače, da se skupa naježite od ljepote i zaboravite na sve što je izvan dvorane.

Od onih starijih stvari, naravno, na repertoaru je bila "Desenchantee", nezaobilazna himna i svaki put barem jednominutno acapella pjevanje publike koje mi probudi onaj "rush in the head" i mislim da ne pjevam dovoljno glasno... pa se nekad derem.

Na moju veliku radost, osim starih dobrih stvari i onih sa zadnjeg albuma, izvela je donekle staru "Diabolique mon ange"... prijevod nije ni potreban, dovoljna je dvosmislenost samog naslova.

Iznenađujući je bio i "malen" broj plesača... ako ne računamo onih pet savršeno isprogramiranih i savršeno dizajniranih robota koji su se dizali iz pozornice sa svojim savršenim robotskim, a opet pomalo "ljudskim" koreografijama. Prije bisa su se okrenuli prema njoj i naklonili se kao da joj zahvaljuju na suradnji... Na neki čudan način, to je bilo prilično emotivno. Ljudski je i pristojno zahvaliti se, zar ne?

Bis je naravno tražio da otpjeva onu svoju najemotivniju svih vremena, "Rever"... Tako je i bilo. Veličanstveno je bilo vidjeti 18.000 ljudi na nogama... Veličanstveno je bilo doživjeti tu provalu emocija, svih 18.000 na svoj način... 18.000 misli napunilo je dvoranu do one razine da je gotovo eksplodirala.

Zadnji dio opet megalomanske rasvjete stvorio je neku vrstu svemirskog broda koji je Mylene doslovno "usisao" nakon te zadnje veličanstvene acapelle: "Sanjala sam da smo se mogli voljeti, pa ću ti pljunuti na grob, ne onaj pravi, lijepi, nego na onaj koji sam sanjala kad smo se mogli voljeti... Hvala...".

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Vezane teme

Nema vezanih tema uz ovaj članak.


Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.