Iako je izdao hrpu odličnih albuma, Moby nikad nije ponovio uspjeh albuma "Play". Ipak, najnoviji uradak njegov je trademark.

Instrumentali, mračne balade, njegovo poznato igranje s technom i malo gospela. Ovo zadnje je predstavio s "The perfect life" koju izvodi Coyne iz Flaming lipsa. Meni dovoljno dobar komad glazbe da Lipsima oprostim onaj užas kad su prije nekoliko godina izdali pjesmu koja je trajala 24 sata...

Još jedna spomena vrijedna gošća na albumu je Al Spx, koja je 2012. kao Cold Specks izdala jedan od boljih albuma te godine "I predict a graceful expulsion". Spx na Mobyjevom albumu gostuje dvaput, u "A case for shame" i "Tell me", obje vrlo melankolične pjesme u kojima se Spxin vokal vrlo dobro snašao.

"The last day", u kojoj gostuje Skylar Grey isto naginje više gospelu. Prate je pomalo paranoične klavijature ali to uopće ne smeta. Čitav album nekako vraća staru Mobyjevu slavu. Inyang Bassey, njegova vječna suradnica, i na ovom je albumu u "Don't love", a tu je i Mark Lanegan u "The lonely night", pjesmi koja zvuči kao da je s nekog drugog albuma, da ne kažem planeta, jer Moby mu je ipak mogao prepustiti vokalnu suradnju na nekoj drugoj pjesmi. Svakako jedna od onih stvari koju neću poslušati ponovno .

Sve u svemu, "Innocents" je lijep album. Ono na što smo od njega navikli, "Going wrong", fantastičan minimal-instrumental, i "Everything that rises" s kojom otvara album zaista je remek-djelo. Čak ni "The dogs" koja zatvara album, traje čitavih devet i pol minuta, a izvodi je sâm Moby, ne narušava ljepotu ovog albuma.

Ovo je Mobyjev kreativni preporod, a brojnim je gostima sâm sebi podignuo standarde.