Često podcjenjivan elektro-pop dobio je jedan od najoriginalnijih i najintrigantnijih albuma današnjice. Cameron Mesirow, poznatija kao Glasser, izdala je drugi album kao svoju "računalnu ekspediciju" u ljudske emocije.

Glavna snaga Glassera izniman je talent da pjesme uokviri u ljudsku prirodu na nekonvencionalan način. Glazbeno je šarena ali ne gubi svoj identitet koji je prilično fokusiran na njezin šaputavi vokal. Naravno, glazbenika poput nje ima masa, stoga nije čudno što je često uspoređuju s drugima.

Osim vokala, odudara seksualiziranim tekstovima koji nisu neka mudrolija ali joj se mora priznati da jako dobro zna "razvaliti" punchline. Na singlu "Design" ona se divi zjenici svog oka, literarno ga naziva "slatkim voćem", a užitak koji osjeća tjera je da se pita postoji li Bog.

"Keam theme" u sebi ima nečeg biblijskog, a Glasser je pokazala koliko daleko može ići govoreći jezikom intimnosti... Poigrava se seksom i religijom, ali, srećom, to radi jako dobro, bez klasične vulgarnosti i banalnosti, što je vještina kojom se mnogu drugi ne mogu pohvaliti.

Glasser, one woman band, otišla je u nekom drugom smjeru od onog u kojem idu njezine kolege sličnoga glazbenog izričaja. Ona je apstraktnija i puno više daje pažnju estetici. Za "Interiors" bez razmišljanja mogu reći da je lijep album. Vrlo elegantan, upakiran u digitalnu priču. Osim "Designa" valja izdvojiti odličan elektro uradak "New year", pa "Landscape" i "Dissect" koji neodoljivo podsjeća na Björk.

"Exposure" ima odličan tempo i malo odudara od albuma. Privlači pažnju i imam dojam da je Glasser tu uključila svu svoju ljubav prema elektro efektima, sintetiziranim stringovima i oštrim beatovima. "Keam theme" i "Exposure" svakoga će navesti da zastane i posluša ovaj album koji će vas prije pozvati u svoj svijet nego što će ga vi pozvati u svoj.