Prije pet godina, Karen Marie Ørsted, poznatija kao MØ, napisala je trash pjesmu "When I saw his cock i fast forward" i time se pridružila klubu indie-pop izvođačica poput Lorde, Grimes i Purity ring.

Skandinavija ne pokazuje znakove umora od statusa vladara electro-popa pa tako i MØ (čita se nešto kao između MUH i zvuka mukanja krave – bez uvrede, molit ću!) "razvaljuje" albumom "No Mythologies to Follow". Svih 12 pjesama s utjecajima od Spice Girls do Major Lazera imaju stav i strast. MØ je album posvetila ambiciji i iskušavanju novih stvari.

Rezultat je pogled u njezinu uzbudljivu i zabavnu stranu. Ovdje se nikako ne radi o proračunatom prvom albumu, već o ludoj energiji i stampedu ideja od kojih svaka ima neki svoj život. "Don't wanna dance" je pjesma o kojoj postanete ovisni već nakon 15 sekundi slušanja. Karakteristična MØ pjesma, odlično isproducirana u electro-pop perfekciji i moćan opener za dinamičnu raznovrsnost ovog iznimnog albuma.

"No Mythologies to Follow" prepun je ritma ali MØ svakoj pjesmi uspijeva udariti jedinstveni pečat. U "Glass" istodobno žaluje i slavi vrijeme koje prolazi dok "Maiden" vrišti od provokacije i potrage za divljim željama i ispunjenjima. Pa se vrlo lako možemo uloviti za stih "What if I choose to tear down the walls and take you in my arms?".

U svemu tome MØ je upakirala i par sporijih stvari poput "Dust is gone" i "Slow love" i bez obzira na to što žvače već prožvakanu temu o onoj drugoj koja je sad na njezinome mjestu, MØ savršeno stvara atmosferu tog osjećaja zamjene. "Waste of time" i "Never wanna know" je teško slušati a da se ne sjetimo Lane del Rey, a zatvaranje albuma s "XXX 88" je pun pogodak.

Pop-glazba se posljednjih godina opet počela vraćati utjecajima zlatnog doba Michaela Jacksona i Madonne, a MØ je svoj apetit za futurističkom produkcijom odlučila odgurati nekoliko koraka ispred. Za hipermoderan zvuk na "No Mythologies to Follow" treba zahvaliti njezinu producentu Ronniju Vindhahlu. Oni koji više prate skandinavsku scenu, znaju da je Ronni polovica dueta No Wav, a druga polovica tog dueta je polovica dueta Rhye i Quadron. E sad, tko je povezao tko je tu tko, svaka čast, ali nema jednostavnijeg načina!

Radeći s MØ, Vindhahl bi njoj mailom slao beatove, a ona njemu vokalne dijelove i tako do beskraja. Ta metoda je očito upalila. Ugodno iznenađenje jest što MØ ne pokušava mijenjati pop-glazbu već radi neku novu. Ovo je debitantski album koji bi si svatko poželio. U srcu svega je njezin vokal, pa dok je slušate, možete vizualizirati kako se diže na prste i pjeva svim svojim bićem.

"No Mythologies to Follow" nije uspješan samo zato jer ima prave sastojke u pravoj količini, već zato što osobnost nije nešto što možete naučiti. Ili je imate ili je nemate. MØ je ima.