Gubitak ljubavi vjerojatno je najopjevanija tema mnogih izvođača, sagledana iz svakog kuta. Whitney Houston, Marvin Gaye, Amy Winehouse i Lykke Li, svatko od njih ima drugačiji pogled na ljubav, ali s njihovim temama svatko se može glatko poistovjetiti.

I ako nam je suđeno da ponavljamo iste pogreške, nekako nalazimo utjehu u glazbi onih koje slomljeno srce nadahnjuje. Uostalom, legenda kaže da su najbolji albumi nastali iz teških i mučnih prekida (Adele…).

Drugi Lykkein album "Wounded Rhymes", osim s "I Follow Rivers", nije doživio zamijećen uspjeh što ga ne čini lošim, naprotiv. U Americi se nije prodao niti u 100.000 primjeraka. Ali je bio jedan od najboljih "break up" albuma.

"I Never Learn" u izdanju LL Recordings i Atlantic Records Lykke je opisala kao zadnji dio svoje trilogije, a prethodili su mu "Youth Novels" i već spomenuti "Wounded Rhymes". Iako ga još uvijek probavljam, "I Never Learn" mi se čini kao najslabiji dio trilogije, ali ne i loš album. Uz sav uloženi trud, on do samog kraja slušanja ostaje nekako monokromatski i ne donosi neka osobita uzbuđenja.

To je šteta jer Li ima odličan osjećaj za melodiju i njezin tim jako dobro zna kako iskoristiti taj vokal. Lykke je napisala većinu materijala i teži tome da je se pamti prvenstveno kao autoricu. Kroz cijeli album ona se nada i preklinje za pomirenje: "Even though it hurts, even though it scars, love me when it storms, love me when I fall"...

Lykke se prilično udaljila od electro-popa s prijašnjih albuma, udaljila se i od svoje ekscentričnosti i doima se usredotočenom na neki vlastiti tsunami zvukova. "No Rest For The Wicked" u sebi ima i gospela što pokazuje da je ovaj album prilično hrabar. Priča o slomljenom srcu uvijek ima moć da nas potpuno razoruža. Ključ albuma jest u tome da je on intiman i osoban te napravljen uz pomoć velike produkcije. Tekstovi ne mogu biti iskreniji i otvoreniji. Njezina nedavna ljubavna drama jasna je i u samim naslovima: "I Never Learn" i "Never Gonna Love Again".

Iako je Lykke s "I Never Learn" zatvorila jednu trilogiju, ona i dalje ostaje jedna od fascinantnijih izvođačica. Glazbeno govoreći, Li i na ovom albumu istražuje melankoliju u svim njezinim pojavnostima, toliko da joj želite praviti društvo u tom njezinom ljubavnom brodolomu kroz koji se raspada. Najviše to dolazi do izražaja u "Heart of Steel" u kojoj je prati zbor.

Lykke ima je prepuna nijansi sive, a njima je obojila i album čiji je drugi dio malo dinamičniji i dramatičniji. Na samom kraju Lykke ipak nije ostala potpuno mračna. Iako u završnoj, "Sleeping Alone", Li pati zbog kraja svoje ljubavne priče, ona daje do znanja da je kraj nečega i početak nečeg novog.

U jednom je intervjuu o svom albumu rekla da se na njemu suočava sa "krivnjom, sramotom, boli, ponosom i zbunjenošću jer je žena". Količina patnje i boli koju Li prosipa na albumu ne bi smo poželjeli nikome, a ona je to sve pretvorila u umjetnost. Njezina ljubavna priča koja je otišla u pogrešnom smjeru govori da je Lykke kroz to iskustvo sazrela. Nitko od nas nije savršen i to je sasvim u redu.