Jubilarna, dvadeseta Povorka ponosa prošetala je u subotu glavnim zagrebačkim ulicama. Najveće okupljanje LGBTIQ zajednice ove je godine imalo poseban značaj – bila je to prilika da se osvrnemo na posljednjih 20 ponosnih godina, sagledamo kakav nas sve posao u budućnosti čeka, ali i da proslavimo zajedništvo.

Nazvala me majka u petak ujutro da mi kaže da je sutra Prajd i jesam li čula kakve gluposti govore. Na trenutak sam zadržala dah, ne znajući u kojem će smjeru iduća rečenica krenuti, ali gospođa je oplela po "onom glupanu iz Imotskog, kako li se zove". Glupan je iz Metkovića i svi mu ovih dana i previše dobro znamo ime, pune su ga vijesti i društvene mreže.

Gledajući stare plakate i proglase Prajda, zanimljivo je vidjeti koliko je starih tema još uvijek na dnevnom redu, a snimke prvih Prajdova pak svjedoče o tome koliko smo napredovali i koliko je Prajd važan za uspostavljanje uključivog društva, ali i same zajednice. Godine 2004. organizacijski je odbor pisao: "Jedna od poruka ovogodišnjeg Pridea odnosi se na transrodnost i transrodne osobe koje većina nas ovdje diskriminira".

Za svoje se obitelji još uvijek borimo

Rasprava je to koja se vodi u kontinuitetu, a 2021. s već očitim manjkom strpljenja, pišu: "Danas se čak i u našim krugovima javljaju petokolonaške transfobne demagoginje i redikuli."

Godine 2012., godinu dana prije kontra-akcije "obiteljaša" i referenduma o braku, Zagreb je koračao pod sloganom "Imamo obitelj". Za svoje se obitelji još borimo jer napredak nisu potez dobronamjernog institucionalnog pera ili nešto što dolazi samo od sebe, već rezultat preko dva desetljeća borbe.

Parole o normalnosti koje na snimkama iz 2002. izvikuju sredovječni muškarci okupljeni da zastraše prvu Povorku ponosa sad su se preselile na društvene mreže i nisu ugodne za čitati.

Upravo zato je važno doći "među svoje", izaći iz virtualnog prostora, gdje osovina Metković-Imotski i ujak Pero supostoje u svojim tiradama, i ponosno prošetati gradom, mahnuti prolaznicima ovaj put okupljenima radi podrške Povorci, a ne da joj nabace hitlerovski pozdrav.

Glasovi koji su zagušeni silinom i dokonošću nezadovoljnih komentatora, jasno se čuju na sunčanim zagrebačkim ulicama.

Generacije Z kao da je bilo nešto manje, vjerojatno zbog covid potvrda

I subotnji, dvadeseti prajd, prošao je u tom ozračju. Dvije i po tisuće ljudi koračalo je na sasvim ugodnih 30 stupnjeva uz kompletnu diskografiju Dua Lipe. Zaustavljalo se kratko, uglavnom ako bi nas beskrajno šarmantni Boris Vrdoljak odlučio počastiti vogueom na, primjerice, "Rain on me".

Tomislav Tomašević, Sandra Benčić i Vilim Matula koračali su s povorkom, fotografirajući se s namjernicima odlučnim zabilježiti prvog gradonačelnika u Povorci ponosa. Neka gospođa odlučila nam je olakšati hodanje po vrućini mahanjem jastukom s balkona. Mnoštvo se zatim razlilo po Ribnjaku gdje nije manjkalo piva, dobrog raspoloženja, Dua Lipe, ali ispoštovana je i Rihanna.

Generacije Z je, po subjektivnoj procjeni, bilo manje nego prethodnih godina, za što su vjerojatno zaslužne covid potvrde koje su izazvale određeno nezadovoljstvo, posebno u svjetlu činjenice da takva restrikcija nije postojala na okupljanjima za Europsko nogometno prvenstvo dok je u njemu sudjelovala Hrvatska. No, već smo navikli da u Hrvatskoj pandemija ima svoje dolaske i odlaske.

Vidim koliko nam svima znači okupiti se ovako

Na Ribnjaku su nas zabavljali House of Flamingo, Željka Ru. i TAJGA & TUNDRA, ali atmosfera je vrhunac doživjela dolaskom Senidah na pozornicu. Ribnjak je prštao od zagrljaja, pozdravljanja, prepričavanja sitnih drama, novih prijateljstava u redovima do šanka.

Bilo je protuzakonito sresti nekoga, a da se pritom ne usklikne od sreće, a zatim u par minuta prođe osobna biografija od posljednjeg susreta. Poznanici mi pokazuju nove mišiće (riječima velike Senidah "Imaš mišiće da otvoriš vrata"), dogovaramo kave na koje nikad nećemo otići, komentiramo Prajd.

U ovom potonjem vidim koliko nam svima znači okupiti se ovako. Prajd je za mnoge prethodnih dvadeset godina značio izlazak iz pojedinačnih izoliranosti u zajednicu u kojoj se mogu ogledati i s kojom se mogu povezati, gradeći život po vlastitoj mjeri.

Uz to, Povorke ponosa promijenile su sliku Hrvatske, aktivno stvarajući bolje društvo, društvo u kojem se različitosti ne "toleriraju" kako kaže još jedan sitnozubi političar, već žive punopravan život.

LGBTIQ zajednica svoj prostor zauzima i uvijek će ga zauzimati

Prostora za napredak još silno ima, ali nemoguće je ne uživati u postignutome dok neopterećeni koračamo pokraj tramvajskih stanica iznad kojih piše "Promet zatvoren zbog Povorke ponosa".

Sa snimke jednog od prvih Prajdova osobito mi je simpatična gospođa koja zaustavlja kameru i govori: "Želiš da ti ja velim kaj mislim za paradu?", pa nastavlja: "Svatko ima pravo na seksualni život onakav kakav želi", a na neko dovikivanje sa strane, odgovara tonom apsolutnog autoriteta nakon kojeg više nema rasprave: "Ima!"

Zato i mi koračamo, po dvadeseti put, jer "ima", jer ne postoji druga strana ove rasprave, samo huškači i zlonamjernici, ona vrsta s kojom se najteže boriti, ali bez obzira na to što je homofobno zlo i ove subote opet podiglo svoju ružnu glavu, LGBTIQ zajednica svoj prostor zauzima i uvijek će ga zauzimati.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Cookies make it easier for us to provide you with our services. With the usage of our services you permit us to use cookies.