Hetero cure su lude za lezbijkama, baš kao i prije 15 godina, kad je izašao prvi broj magazina Diva. Zašto su onda lezbijke nekima još uvijek neprihvatljive?

Možda ne znate, ali Velika Britanija baš danas doživljava "lezbijski trenutak". Nismo toga bile u potpunosti svjesne dok nas nisu počeli nazivati novinari iz mainstream magazina i tražiti naše mišljenje o heteroseksualnoj pop-zvijezdi Katy Perry i vezi glumice Lindsay Lohan sa Sam Ronson. Taj trenutak se poklapa s lezbijskim lookom (karirane košulje, muški šeširi, martensice i androgine jakne) koji je bio u modi prošlog ljeta, a lansirala ga je Agyness Deyn. Njezin stil kopirale su posvuduše poput Jaime Winstone, Alexe Chung i Kelly Osbourne, a to cijelu stvar čini još slađom.
 
Lezbijski šik, heteroseksualke koje se pretvaraju da su lezbijke – nismo li to već vidjele? Na neki način da, samo što je on zadnji put posjedovao autentičnost koji je današnju verziju učinio poželjnom. Još 1993. mediji su pozdravili "lipstick lezbijke", zbog kontroverzne američke komičarke i glumice Sandre Bernhard koja je pozirala gola s drugom ženom za Playboy, Madonne koja se fotografirala za svoju knjigu Sex u klinču s androginim lezbijkama i supermodela Cindy Crawford koja se pojavila na naslovnici Vanity Faira s tada malo poznatom pjevačicom K. D. Lang.


 

Tako je prvi broj Dive 1994. godine izišao na vrhuncu prvog vala lezbijskog šika. Prva urednica Frances Williams zaključila je da su uslijed tog neobično velikog zanimanja medija za lezbijstvo (koje je ipak bilo predstavljeno tako da ne "uznemiri" pretežno heteroseksualne kritičare), dotad nevidljive ili nepoželjne lezbijke napokon počele imati utjecaj.
"čak su i autori serija poput Emmerdale, EastEnders i Brookside shvatili kako je došlo vrijeme da neke od njihovih dugokosih barbika pretvore u lezbijke."
Izvan malih ekrana, u javnoj sferi, lezbijke su počele zauzimati utjecajne pozicije. Dvije novine, Pink Paper i Capital Gay su na urednička mjesta postavile lezbijke, dok je Angela Mason, predsjednica udruge Stonewall, pokrenula kampanju za izjednačavanje dopuštene dobne granice stupanja u seksualni odnos za gejeve. Ikonoklastička akademkinja Camille Paglia raspisala se o lezbijkama u svojoj knjizi Sexual Person. Britanija je napokon postala spremna za lezbijski magazin. Naposljetku, Amerika je već imala Deneuve (koji je kasnije promijenio ime u Curve, nakon spora o autorskim pravima s francuskom glumicom Catherine Deneuve).

Onda, baš kao i danas, lezbijski šik bio je više medijska izmišljotina no što je imao uporište u stvarnom životu. Neke čitateljice i suradnice Dive bile su zajedljive. Tilly McAuley je napisala: "Vjerujem da je 'lezbijski šik' samo medijski pojam koji puni naslovnice, ali ako već moram biti stereotipizirana i trivijalizirana, draže mi je da to bude nešto što u najmanju ruku zvuči glamurozno i poželjno, nego nešto grozno zastarjelo. No kao što je netko jednom rekao, ja sam plitka osoba." U međuvremenu pisac William Cash napisao je u Harpers & Queenu: "Suvremena lezbijka danas je manje zainteresirana za radikalnu spolnu politiku, ona naprosto želi izgledati i osjećati se seksi. Lezbijstvo više nije tabu, ono je društveno vrlo prihvatljivo."

"Vrlo" je u ovom kontekstu relativan pojam. Dok su mediji uživali u safičkom zanosu, Irkinja Donna McAnellan je dobila otkaz s mjesta instruktorice fitnesa jer je lezbijka, a Richard Littlejohn iz The Suna je učiteljicu Jane Brown opisao kao "lezbaču s licem drvosječe" jer je odbila odvesti učenike na "Romea i Juliju" pod izgovorom da je u tom baletu "u cijelosti riječ o heteroseksualnoj ljubavi".

Premda se u sapunici Brookside napokon pojavila lezbijska romansa koju je Daily Mirror opisao kao "skandaloznu", Diva je izvijestila o razlozima cenzure prvog poljupca Beth i Margaret i razgovarala s anonimnom "lezbijskom savjetnicom" koja je pomagala heteroseksualnim scenaristima. Nadahnuti tim trenutkom lezbijskog šika, TV-producenti su 1994. godine počeli uvoditi lezbijske likove na velika vrata. Ali danas, kako kaže Tim Teeman, urednik rubrike zabave i umjetnosti u The Timesu, lezbijki na britanskoj televiziji gotovo da i nema: "Trenutno ne postoje nikakve naznake da bi se lezbijski likovi u skorije vrijeme mogli pojaviti, ali kad imate megaserije poput The L Worda, producenti misle kako je to dovoljno i traže nešto novo."

Osim toga, u našem prvom broju Angela Mason, danas povjerenica Fawcett Societyja, objasnila je zašto je vojska odbijala lezbijke te da je iza toga bilo dubljih razloga, odnosno općenito neprihvaćanje žena u uniformama. Pisala je o Karen Greig koja se pridružila mornarici kao 18-godišnjakinja, ali je bila prisiljena istupiti zato jer je lezbijka. Njezina je seksualnost navodno postala problem kad je prijavila da je silovana.
Godine 1988. u vojsci je bilo 10% žena, od kojih je 26% bilo prisiljeno na otpust zbog spolne orijentacije. Kapetanicu Tanyu Domi outali su drugi jer je odbila promaknuti višeg časnika. Ta iskustva pomogla su objasniti prevelik broj otpusta za lezbijke. Većina ih je to morala skrivati. Zahvaljujući izmjenama Zakona o zapošljavanju iz 2003., Diva danas donosi priče o mornaričkim časnicama-lezbijkama koje sa svojim partnericama poziraju na pramcima njihovih ratnih brodova, a u ruci drže kopiju Dive.

U rubrici "Novosti", izvijestile smo o zakonskom prijedlogu kojim bi se lezbijkama i homoseksualcima zabranilo odgajanje djece osim ako nisu biološki roditelji, pa čak i babysitting. Premda nikad nije postojao zakon koji bi lezbijkama, homoseksualcima i biseksualcima izričito branio usvajanje djece, posljednjih 15 godina se unedogled žestoko raspravlja o tome možemo li mi biti podobni roditelji. Zakon o Usvajanju i djeci iz 2002. (koji je stupio na snagu u prosincu 2005.) istospolnim parovima dopušta zajedničko usvajanje u Engleskoj i Walesu. Bilo koji nevjenčani par, uključujući i istospolne, mora moći dokazati da je njihova veza "trajna i obiteljska". A prošle godine kontroverzni Zakon o ljudskoj oplodnji i embriologiji koji bi lezbijkama omogućio legalnu umjetnu oplodnju i biološko majčinstvo bio je na drugom čitanju. To znači da klinike za umjetnu oplodnju prilikom procjene više ne bi trebale uzimati u obzir "potrebu za ocem". U praksi je takav postupak procjene omogućavao klinikama s homofobnim liječnicima da odbiju lezbijke koje potom nisu imale nikakvog izbora osim da posegnu za neformalnim rješenjima izvan sigurnosti formalnog sustava zdravstvene zaštite.

Od članka 28 i kampanje za izjednačavanje dopuštene dobne granice stupanja u seksualni odnos do civilnog partnerstva i jednakosti pred zakonom, Diva je donosila informacije o promjenama koje su izravno utjecale na naše živote i proslavila mnoge danas poznate lezbijke. Primjerice, malo poznata, tada 21-godišnja Portia de Rossi debitirala je zajedno s kolegicom Elle McPherson u priči o potisnutoj seksualnosti (Sirens). Definitivno je bila potisnuta, s lezbijskim "sadržajem" koji se svodio na scenu u kojoj Elle gura prst u komad zrelog sira i siše ga dok neku ženu značajno gleda u oči. Što se Portie tiče, zbog Ellenine dobrobiti nadamo se da je otad poboljšala svoje tehnike zavođenja.

{metacafe}803764/elle_macpherson_top_less_in_sirens{/metacafe}

Za nas je svaki trenutak lezbijski – neki su dobri, neki ne, a zahvaljujući postupnim promjenama u društvu, danas smo u boljem položaju no ikad prije da budemo to što jesmo. Ipak, nije još došlo vrijeme za počivanje na lovorikama. Diva redovito prima pisma i e-mailova od žena žrtava homofobije, a još je uvijek daleko previše lezbijki "u ormaru" – poznatih i nepoznatih. Bez obzira je li to diskriminacija u liječničkoj ordinaciji ili verbalno zlostavljanje stranaca, članova obitelji ili kolega u školi, vječno odbijanje religijskih institucija koje propovijedaju kako "vole grešnike, ali ne i grijeh", pred nama je još dug put. Homofobija je možda postala društveno nepoželjna, ali proći će neko vrijeme dok to ne postane praksa.